Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Dudeki ili vitezovi?
Nekad skoro da i ne bješe turnira za djecu. U šahovske klubove primali bi, u najboljem slučaju, gimnazijalce, i to uz posebne preporuke. Pogledajte samo statute šahovskih organizacija od prije osamdeset ili sto godina, sve će vam biti jasnije. U otmjenim salama igrali su jednako otmjeni ljudi s kravatama i leptir mašnama, u bijelim košuljama. Ponetko od njih imao je i štap s kakvom srebrnom ili brončanom glavom koji se nosi ispod ruke (današnja gospoda vjerojatno misle da je služio za iste svrhe za koje njima služi baseball palica), pokoji je skidao polucilindar s glave prilikom ulaska u dvoranu, da o običnim šeširima i ne govorimo. Turniri su bili rijetki, ali su zato trajali i po mjesec dana, a mladi su čekali godinama i godinama kako bi mogli odškrinuti ta tajnovita vrata i zaviriti u čudesan svijet intelektualne i svekolike elite.
Suvremeni svijet donio je velike promjene; gotovo sva vrata otvorena su za gotovo sve ljude. I, dok vam, s jedne strane, ponekad dođe da ih s treskom zalupite pojedinim žabama u ljudskom obličju koje su vidjele da potkivaju konje pa su se uvukle u sve pore novinarstva i politike (po mogućnosti da ih zalupite tako da žabetine spljoštite između rame i samih vrata), s druge strane širom biste ih otvorili djeci, mladim ljudima željnim novih znanja i novih otkrića. U šahovskom svijetu otvarate velika dvokrilna vrata, i to je u redu. Natjecanja ima koliko vam srce i duša žele, škole šaha osnivaju se posvuda po svijetu, u pojedinim državama šah je čak ušao i u zakone kao obavezan školski predmet. S potpuno logičnim i znanstveno utemeljenim obrazloženjem: pomaže u odgoju, razvija intelektualne kapacitete djeteta, potiče upornost i dosljednost, sustavnost i kombinatoriku…
Kažu da su djeca ogledalo odraslih ljudi. Ima dana kad sam spreman vjerovati u to: poštena, marljiva i vrijedna djeca zrcalni su odraz jednako takvih roditelja. Melem su za dušu kad razgovarate s njima, čini vam se da je ovaj planet na pravom putu, u savršeno balansiranoj putanji. Onda nekom nevoljom otvorite televizor te vidite i drugu sliku: ovome uglednom građaninu stavili su lisice na ruke i vode ga u istražni zatvor, dok se on nevino smješka u objektiv kamere, a njegov odvjetnik se dovija koju će laž prvo upotrijebiti u njegovu obranu. Ovaj drugi je pod sumnjom jer je nešto platio deset puta više od realne vrijednosti, neki treći je već u sudnici jer nešto uopće nije platio itd. i t. sl. Takva ogledala ne bih u kući, hvala lijepo! Pogotovo kad se sjetim da su ih prije dvadeset-trideset godina, dok još sjedili u školskim klupama, smatrali vrlo finom, dobro odgojenom djecom. Jadni moj Gregore Samsa, tvoj preobražaj je blijeda sjenka ovakvih suvremenih velemajstora metamorfoza!
Da, katkad pomislim da bi puno bolje bilo kad bi se odrasli više ugledali na djecu nego djeca na njih. Za ovaj planet bilo bi manje opasnosti.
Prije nekoliko dana odigran je jedan lijep međuškolski turnir za djecu, županijsko prvenstvo. Stigli su igrači i igračice sa svih strana – neki od njih već iskusni igrači, članovi raznih klubova, sudionici mnogih turnira, čak i na državnoj razini, a drugi potpuni novaci, od koji se neki prvi put uopće susreše s velikim garniturama i čudom tehnike, elektronskim šahovskim satovima. Šareno društvo, šarena i igra: ponešto liči na prave šahovske partije, a ponešto na izvlačenje loto kuglica. Sudac objašnjava pravila i poziva na korektnost igrača. Među vrlo važnim pravilima je i ono o nepravilnom potezu, potezu koji se tretira kao tzv. materijalna povreda pravila igre – npr. ostavljanje kralja u šahu, stavljanje kralja pod šah, kršenje pravila o kretanju figura i sl. Sudac je realan: dio igrača jednostavno ima premalo iskustva da mu se takve omaške ne bi događale u partiji, pa, umjesto kazne gubitkom partije nakon jednog nepravilnog poteza, naglašava da će ta sankcija uslijediti tek nakon tri takva. Pravilno i pedagoški korektno.
Turnir se igra, djeca vuku, bore se, trude. Ponekad netko pozove suca i ukazuje na nepravilan potez svoga protivnika. Sudac broji i pamti, nadajući se da neće trebati upotrijebiti najrigorozniju mjeru – kontumaciju.
Našla se tu i jedna posebna ekipa, pet igrača pristiglih s najudaljenije destinacije, s obale Mure. Zašto posebna? Velik dio vremena stojim nedaleko od njih (ne preblizu, da ih ne dekoncentriram) i sa zanimanjem pratim njihove partije. Svako malo neki od njihovih protivnika, igrača sa sličnim (ne)iskustvom, vuče kakav nepravilan potez, a oni? Ne zovu suca, već mrtvo-hladno priopćavauju protivniku: „Kralj ti je u šahu, ne možeš to vući.“, „Ne možeš ovom figurom za dva polja.“ i sl. Protivnici, zbunjeni, popravljaju potez, očekuju sankcije, a ovi kažu: „Igraj dalje.“ Nisu ni jednom pozvali suca, iako su imali pregršt prilika to učiniti. Željeli su dobiti partije na šahovnici, a ne administrativnom odlukom.
Reći će neki od vas: Dudeki.
Ja bih prije rekao: vitezovi.
I preporučio bih nekim odraslima: ugledajte se na njih, to su zrcala koja vam trebaju.
