Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Pada mi na pamet Suzy F. _Knjiga ni za lijek – pdf
Pada mi na pamet Suzy F. (Knjiga ni za lijek)
Kada vidim Beč
pada mi na pamet Suzy F.
Mislila je da sam lijep
željela me noću kraj sebe
O, Suzy F., danas sam tu, a sutra daleko
o, Suzy F., nije mi se dopao tvoj grad
Johann B. Štulić
E, drago moje dijete, nije ti ovo Mandžurija, ovo je Mandžurska nizina. Nula bodova!
„Mandžukić!“, klikću razdragana dječica i promoviraju originalnu mnemotehničku metodu za bolji uspjeh u školi. („Šimunić!“, klikću neka druga razdragana dječica s tribina, dok desnom rukom spremno mjere visinu kukuruza na maksimirskim poljanama i promoviraju neoriginalnu mnemotehničku metodu, krvavu i staru sedamdeset godina…)
Eto, ne može Mandžurija! Razni (pre)pametni savjetnici, doktori geografskih znanosti, tuve nam već godinama u glave kako djecu treba privikavati na nove vjetrove (pritom ne misle na ove novokomponirane europske kvazitropske oluje, kojima pridonosimo svojim nježnim odnosom prema okolišu nam svakodnevnom): geografski nazivi moraju u etimološki tor, nema više zezanja s tim! Zato, molit ću lijepo, ne Bombay nego Mumbai, ne Peking nego Beijing, ni slučajno Petrograd (nedajbože Lenjingrad), nego obavezno Sankt Petersburg, da, da! A i ove Talijane, Austrijance i Nijemce smo uspjeli uvjeriti da konačno prestanu glagoljati Zagabria ili Agram, nego što!
Jedino još sebe nismo uvjerili da se glavni grad Austrije, po tom obrascu, zove Wien, a ne onako lijepo, po mađarski, Becs (po naški Beč); toga nikako da se otarasimo, tipično za nas Hrvate – za jedne nešto važi, za druge ne. Jedni se nečeg moraju pridržavati, drugi ni u snu. A dječici nula bodova. I onoj u učionici i onoj na Maksimiru.
Krenuh ja tako u taj, je li, Beč, na izlet s kolegicama i kolegama. Izlet se službeno zove Advent u Beču. Od onoga iskonskog ugođaja Božića, kakav sam osjećao dok sam bio dijete (kojem su dozvoljavali Mandžuriju), naravno, niti traga. Tko to želi, pronaći će u sebi ako je za to sposoban. Za to mu, naravno, nikakav Beč ne treba. Ali, pođoh ja s njima čisto radi društva – cifrarije na božićnom sajmu me ne zanimaju, priče o carici Sisi/Sissi/Sissy također ne, iako nas voditeljica davi na mikrofon s tim (usput, ima li taj nadimak veze s njenim poprsjem možda?), kuhano vino kupljeno u najjeftinijem hipermarketu ni u snu; možda me zanimaju takozvani kulturno-povijesni spomenici, ali, dragoviću moj, ne po takvoj vijavici… Zanima me druženje s kolegicama i kolegama, restoran, kafić i – knjige! Budući da mi je njemački jezik u zadnje vrijeme razvijen kao što je nekad bio Ivan Lendl (tko li pak ti je sad taj, pitaju dječica – eto, samo utipkajte na google, pa ćete i to saznati), odlučio sam kupiti specijalizirane knjige o šahu. Taj jednostavan njemački, kakvim se pišu takve knjige, još nekako razumijem. Poučen iskustvom jednog ranijeg dolaska u Beč, s tim neće biti nikakvih problema: knjižara u centru ima na svakom koraku, a u svima šahovskih knjiga koliko ti mozak želi. Aha.
Brzo se uvjerih da mi njemački uopće neće trebati, i to iz najmanje dva razloga. Onaj drugi ću, iz žalosti, zasad zadržati za sebe, a koji je prvi? Na nekakvom stajalištu naplati mi pola eura za WC Slovenac, u restoranu me posluži Talijan, na kasi mi naplati Hrvatica, stol počisti Kineskinja. U kafiću me poslužuje Bosanka (a je li Bošnjakinja, Hrvatica ili Srpkinja, zabole me džon), za šankom razgovaram sa srpskim društvom iz Novog Sada… Bora Đorđević o Amsterdamu, a ja o Beču, kradem i prerađujem stihove:
Ovde ‘opšte nema Austrijanci,
sve Hrvati, Kinezi i Bosanci,
tu ljudovi ‘opšte ne spavaju,
samo prodaju i pare sakupljaju
U kafanu piju kapučino,
ili sedu uz kuvano vino,
te sam noći spavalo u busu
a dobra Sisi nije mi dala pusu, joj, joj, joj…
Znam gdje ću pronaći Austrijance! U knjižari! Čim sam ušao, odmah sam ih zamijetio, ima ih koliko hoćeš. Ne nose po tri vrećice sa cifrarijama, diskretno razgledavaju police, poneki i knjige na policama. Čak su i prodavači cijepljeni Austrijanci, uvjerih se odmah čim je jedan na moje pitanje imaju li kakvih šahovskih knjiga odgovorio s tri negacije u tri riječi, sve u istoj rečenici. Ovo je bolja muzika od Mozartove: „Naaah, neee, nein.“
Sve tri riječi sam dobro razumio. Oteturah iz butige, iako nisam primijetio da u mozart kuglama ima alkohola. U ovom novokomponiranom Beču za mene nema mjesta. Ni za mene ni za moje šahovske snove.
Možda, jednog dana, kad ga budemo zvali Wien…
Nula bodova.
