Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Minijatura Roberta Prosinečkog – pdf
Minijatura Roberta Prosinečkog
„Ako si uz Hrvatske… barem jednom si maznuo ćevape s lukom prije sastanka… Ako si iz Hrvatske… barem jednom si spario trenirku i cipele… Ako si iz Hrvatske…“ Itd. Tako ide ona reklama (promidžbena poruka), znaš već, za omiljeni prehrambeni proizvod u Hrvata. Ako nisi iz Hrvatske, uzalud ti je nagađati koji je to prehrambeni proizvod, nikad nećeš pogoditi! Sir? Ma kakvi! Šunka? Ni u snu. Možda kulen, pršut, čvarci, slanina? Alkarski rečeno, u ništa! O pivu se radi, prijatelju!
Pivo – prehrambeni proizvod? Čudiš se, je li? Eh, kad bi to bilo jedino nad čim bi se trebalo čuditi (ili možda iščuđavati) u ovoj lijepoj našoj zemljici, gdje bi nam bio kraj! I pingvini bi došli živjeti ovamo, imigrirali bi, kako se to stručno kaže. Bar bi nam broj stanovnika malo porastao, ako već ne možemo to postići na uobičajeni način. Uostalom, da se ne lažemo, nije ovo jedina zemlja kojoj u zakonu stoji da je taj proizvod od hmelja, ječma, slada, čega već sve ne, prehrambeni proizvod. I Nijemci su se domislili toj genijalnoj ideji. A tek Francuzi, oni su stvarno napredna nacija, kod njih su tu počast ukazali vinu!
Kad pretrpate želudac, obično kažete da ste se nažderali. A kad teturate ulicom i pjevate o Juri i Bobanu, ljudi kažu da ste se ožderali. Vrlo slično, je li? Zato s punim pravom možemo tvrditi da su oni razboriti ljudi, koje svakih nekoliko godina biramo za narodne deputate… pardon, za saborske zastupnike, donijeli pametan zakon. Gotovu u ravni s ostalim zakonima koje donose i o kojima mudroslovimo za šankom uz omiljene prehrambene proizvode.
Suvremeno doba (čitaj: neoliberalni kapitalizam uvučen u svaku poru naših tijela i života) – suvremen i rječnik koji koristimo. Kad bi se tko dosjetio napisati priručnik s pojašnjenjima tih mudrih termina, garantirano bi se obogatio. Nekoliko prijedloga od moje malenkosti (ne, ne piše vam ovo Igor Mandić, zabunili ste se): krađa – otuđenje/otuđivanje, psovanje – neprimjeren rječnik, kazne za učenike – pedagoške mjere, invalid – osoba s posebnim potrebama, imbecil/idiot/debil – osoba s posebnim potrebama, dijete nasilnik – zanemareno dijete, laž – dezinformacija, prljava laž – neistina, profesionalni lažljivac – PR manager, stečaj – određene tehničke poteškoće u poslovanju, tajkun – poduzetnik, krupni kriminalac – kontroverzni poduzetnik. Našlo bi se toga još na tisuće, pitam se što čekam kad mi je bogatstvo pri ruci…
Postoji ipak jedna riječ koja mi čini problem, pa molim mudre jezikoslovce da mi pomognu: kako nazvati pojam sramota? Ima li u neoliberalnom amerikanizirano-kroatiziranom rječniku kakvoga izraza za to? To vam je ono, znate, kad se najedete ćevapa s lukom prije sastanka, kad sparite trenirku i cipele i sl. Nema odgovarajuće zamjene? Ha, dobro, neka onda ostane sramota.
Godina je 1998., neki ljudi koji su režirali lišavanje života stotinjak tisuća nekih drugih ljudi još uvijek su na životu, režiranje im sve slabije ide, ali mene nije briga za to, ja živim u svom svijetu. Igram šah, putujem po turnirima, a povremeno pratim i nogomet, uživajući u potezima Roberta Prosinečkog i nadajući se da ću i ja jednog dana vući na ploči poteze poput onih njegovih na zelenoj tratini. Dođoh tako i u metropolu (koju, pitate se – pa jedna je metropola, pitajte prvog od ulaza na Mirogoj, on je sve znao), prijavih se na turnir i zaigrah u društvu velikih i malih. Dođe tako i osmo kolo, skoro pa kraj turnira, pa, kad bih morao podvući crtu pod prvih sedam, rekao bih – da, bilo je u mojoj igri dosta poteza Roberta Prosinečkog, čak i onakvih kakve je vukao kad je u poluvremenu umjesto jedne cigarete strusio pola kutije. No, najbolje tek dolazi!
Stiže moj protivnik, mlad momak s Dinamovim šalom oko vrata. Gega se kao da je njegov klub upravo osvojio Ligu prvaka (ili kao da je barem stavio plave kuglice na bor prije nekoliko dana – oni napaćeni ljubitelji Dinama znaju o čemu je riječ). Pruža ruku i uzima moj formular kako bi prepisao podatke, nije on od onih štrebera poput mene pa da bi znao s kim igra prije nego što sjedne za stol. Pijem mlijeko na slamčicu i promatram ga ispod oka. Šah ili nogomet, pitanje je sad! „Ke’ buš svo mleko odma pop’l? Pa ke’ buš posle pil?“ Strahovito duhovito. Budu li mu takvi potezi na ploči, pojest ću ga za doru… večeru.
Aha, Igra daminog pješaka! Tipično za one kojima se ne da učiti otvaranja. Zabarikadiraš centar, razviješ nekoliko figura, a ovaj neka te dobije, ako može. I ja se razvijam, postavljam figure na najbolja mjesta, planiram akciju u središnjici, kad odjednom… ovaj stavlja damu na a4! Kakva je to glupost? Što će s njom ovdje? Pješak na c6 je čvršći od betona kojim je kontroverzni poduzetnik upravo zalio nekoliko ljudi koji ga nisu najbolje razumjeli, četvrti red je pregrađen, kakav je to potez? Igram dalje po planu, a ovaj uskače skakačem na e5. Džizus Krajst, pa sad ću mu u tri poteza uzeti pješaka i može se fotografirati. S plavim kuglicama na boru ili bez njih, svejedno. Odigram ja opet po svom planu, a on hvata damu i s treskom, tako da je odzvanjalo po cijeloj dvorani, udari njome po polju h4! Gle, gle, mogao je tako odigrati, četvrti red odjednom više nije pregrađen, nisam ni primijetio! Krenem rukom prema figuri i… zaledim se. Bad blue boy ustaje i proteže se kraj stola, a ja buljim u poziciju i kažem glasno: „Ovo nije moguće…“ Moguće je, prijatelju! Visi mat na h7, koji se, doduše, lako otklanja s g6, ali, visi i lovac na e7, pa zatim top na f8, visi i cijela partija, visi turnir, visi moja slavna karijera, visi mi i… da ne kažem što. A tek je 12. potez.
Zaustavljam sat, potpisujem formular, širim u čudu ruke, a momak se šepuri poput pauna i kaže: „Je… ke’? Minijatura Roberta Prosinečkog!…“
Jezikoslovci moji dragi, pomagajte! Nađite za ovo neki neoliberalni izraz. Sramota je previše bolna riječ.
