Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Vozni red bez vlaka (Raport s istoka)
Šesti put već putujem na turnire u Srbiju, ali prvi put autobusom. Dok se onaj pajac… oprostite, kako se to kod nas zove? – da, ministar! – Siniša Chico Felipe Caetano Hajdaš Lopez Martinez Gonzales & Dončić diže na nožne palčeve i sve više izgleda kao propeti konjić iz Maranella dok narodu objašnjava prednosti modernizacije Hrvatskih željeznica, dotle ta tvrtka, s njegovim (a vjerojatno i Zagorovim) blagoslovom gasi međunarodne linije i narod neuki translatira na druga prijevozna sredstva. Dobro, možda je to i u redu, pogledajte samo što se u zadnje vrijeme događa – vlakovi iskaču iz tračnica kao klokani, najprije kod Šibenika (bez žrtava), zatim kod Santiaga de Compostelle (s obiljem žrtava), čeka se samo sljedeća destinacija. Kako zabranjujemo gostujućim navijačima dolazak na stadione, tako bismo mogli zabraniti i Hrvatske željeznice. Kad im zabijemo zadnji čavao u lijes, spasit ćemo narod od željezničkih nesreća. Politika je stvar općeg dobra i općeg interesa, zar ne?
Pogotovo interesa. Pogotovo autobusnih prijevoznika. Ni grupa TNT im više ne može stati na kraj koliko su se razmahali. No, zahvaljujući toj njihovoj razmahanosti, kad mi već Chico i Zagor ukinuše noćni vlak za Beograd, ipak sam uspio naći nekakvu vezu s autobusnoga kolodvora. Da će putovanje biti zabavno, shvatio sam već na samom početku, kad mi je kondukter rekao da moja rezervacija, za koju sam platio dvanaest kuna, ne znači ništa, da je to samo bezvezna formalnost. Drugi put ću, poučen ovim, tu bezveznu formalnost potrošiti za novine i dva deci mineralne, molim lijepo!
Do Zagreba sam već potrošio tri sata, a dalje me čeka potrošnja još narednih trinaest do Paraćina, mog odredišta. Tako sam mislio do prvoga stajanja, za koje su nam dali ravnih petnaest minuta. (Obaviti stanovite potrebe, pojesti sendvič i popušiti cigaretu, stane li to u petnaet minuta? – nešto ću morati žrtvovati, ali što, pitanje je sad… Svaki dobar sinčić /muž, ljubavnik, otac, kako vam drago/ žrtvovao bi cigaretu, ali ja nisam dobar, pa, pogađate već, stradalo je pola sendviča. Ali, zato sam uštedio cijelih četiri sata! Liniću, pitaj mene kako možemo uštedjeti na državnom proračunu!) Neke žene, koje putuju u istom smjeru, obavijestile su me da u Beogradu ne moram čekati vlak za Paraćin (koji, usput rečeno, vozi do tamo čitava četiri sata), nego mogu, zajedno s njima, produžiti odmah autobusom za svoju destinaciju. Jedini uvjet: obavijestiti vozača „Čazmatransa“ da presjedam na „Niš express“, i to, po mogućnosti, odmah! I stvarno, trik je upalio bez problema, jedino me vozač zamolio da ostanem u prvom autobusu dok se „ne riješimo onih tamo uniformiranih plavih“. Čim obavimo tu formalnost, zaustavljamo se na prvom stajalištu i obavljamo transakciju. Što ti je fleksibilnost autobusnih prijevoznika, sad znam da su Chico i Zagor u pravu: dolje vlakovi, živjeli autobusi!
U Beogradu u pola 5 ujutro kupujem na kiosku novine i neki sok, dajem novčanicu, kad mi je žena odjednom vrati, uz primjedbu: „Ne primamo devize.“ Kakve devize, pobogu, mislim ja, a onda shvatim da sam joj dao 50 slovenskih tolara. Ne samo što su devize, nego su već šest godina izvan upotrebe! „Oprostite… tko mi je ovo podmetnuo?…“, mrmljam, a znam da sam to zapravo podmetnuo samome sebi, skupljajući kod kuće po ladici ostatke ostataka onih dinara što su mi preostali od prošle godine. Devizni uljez slične boje i veličine zalutao je među dinare, što se tu može? Nisam namjerno, ta nisam ja sir Oliver ili Fikret Abdić, vjerujte…
U 6:55 stojim na autobusnoj stanici u Paraćinu i ogledavam se prati li me tko dok kupujem dnevne novine Danas. Morate biti oprezni, nikad ne znate na čemu ste; Miloševićeva klika pokušala je ugušiti taj list, njegovi nasljednici malo su se primirili, ali on još uvijek slovi kao „ustaške novine“. Kao i Republika, koju sam kupio već u Beogradu. Kad u Srbiji kupujete „ustaške“, a u Hrvatskoj „četničke“ novine (Novosti, redovito ih čitam), tada znate da ste dobili objektivnu informaciju. Ravnajte se po tome, ne možete pogriješiti! Ali, pripazite pritom na Delije i veterane tamo te BBB i branitelje ovdje. Malo diskrecije i sve je u redu…
Politika je svugdje oko nas – trebate je u javnom prijevozu, kod kupovanja novina, a nije vam naodmet i u hotelskom restoranu u vrijeme doručka. Službeno, termin je od 6 do 9:30. Dođete li u 6, skoro ničeg još nema. Dođete li u pola 10, skoro ničeg više nema. Dođite, dakle, između pola 8 i 8, to je prava politika. Trebate li svježu crnu kavu uz doručak, kako ne biste bogatili konobare u susjednim ulicama, a siromašili svoj novčanik, također vam ne preporučujem doći u 6, kave još neće biti. Kao ni preprženih kruščića, koje jako volim. Tražite li kavu oko 8, pola 9, naći ćete samo talog. Želite li s tom kavom izaći na terasu kraj restorana kako biste usput zapalili koju, to možete otpisati. Na vratima piše: Strogo zabranjen izlazak na terasu! Osim možda…
– Gospođo, stvarno se ne smije na terasu? Prethodnih godina se moglo…
Žena me gleda i razmišlja što će mi odgovoriti. Možda se ni ona ne slaže s tim, ali, šefovi, znate…
– Ja bih, naime, rado popio kafu vani jer sam pušač, a cigaretu u restoranu ne bih zapalio…
I dalje me gleda i ne govori ništa. Uzimam šalicu u ruke i, kao, tužno gledam u crnu toplu tekućinu.
– Znate šta? – konačno kaže ona – izađite vi samo na terasu, nema problema.
Politika, braćo i sestre, politika! Iako, nikakva politika neće vam pomoći ne volite li slušati techno glazbu uz doručak. Najbolja politika vam je u tom slučaju pojesti nešto u nekoj pekari. Dum-dum-tras-bum-veeeu-veeeu-veeeu-t-t-r-r-t-t-t-dum-dum…
Koliko ono čovjek ima osjetila? Pet, čini mi se, tako su me učili u školi. (Šesto čulo potrebno vam je za šahovske i ostale partije.) Vid, njuh i okus trebaju vam u restoranu u vrijeme doručka, ali zato su vam opip i sluh itekako potrebni dok se tuširate: mješalica tople i hladne vode radi, naime, na karabit, ili ne radi uopće, pa ćete naizmjence biti zalijevani udarima vruće i hladne vode. Zato, tuš u jednu ruku, a druga mora biti spremna u svakom trenutku ispustiti sapun ili šampon i pomicati ručicu lijevo-desno. A čemu sluh ovdje? Po zvuku ćete, nakon kratke vježbe, biti sposobni zaključiti kad dolazi kakav udar – toplinski ili ledeni. Visoko, pištavo – slijedi vruća voda, nisko, duboko – dolazi ledeno osvježenje.
Ne bih ni imao ništa protiv takvog osvježenja da su dani onakvi kakvi su bili prethodnih godina – vrući i sparni, s temperatorom oko 40 stupnjeva. No, atmosfera je ovoga puta pokazala malo drugačije lice – svakog je dana lijevalo barem nekoliko minuta kao iz kabla, vesta je često bila u upotrebi (a prošlih sam je godina nosio sobom samo kao bespotreban teret u torbi), a jednom je čak i kolo bilo pred odgodom zbog nevremena koje se nadvilo nad grad. Gradski bazen nije me vidio ove godine, a ranije sam visio tamo u svakom slobodnom trenutku!
Ipak, između kiša našlo se vremena za izlazak na promenadu, posebno u večernjim satima. Manifestacija Sportsko leto u punom je jeku u vrijeme turnira. Glavna se ulica i trg zatvaraju za promet motornih vozila od 8 navečer do 5 ujutro, centar postaje pješačka i sportska zona. Improviziraju se igrališta za mali nogomet i košarku, a dječje ekipe (školske ili klupske) natječu se međusobno sve do ponoći. Uz to, naravno, ide, kako se to politički kaže, i bogata ugostiteljska ponuda.
Stojim pred štandom gdje se peku palačinke i pitam gospođu čime ih pune.
– Imate marmeladu, nutellu, orasi, eurokrem…
– Je l’ može mešano, marmelada i orasi?
– Naravno, to vam je odlična kombinacija!
– Znam, zato i pitam. Jer, kako pevaju Rokeri s Moravu, „… palačinci bez orasi jedu siromasi“.
– Ha-ha, kako se samo dosetiste toga…!?
– Moj omiljeni bend iz osamdesetih, gospođo.
– Vi ste Paraćinac?
Zastah na trenutak. Ne bih rekao da sam se govorom uspio podvaliti kao domaći čovjek, za to bi trebalo više iskustva i sluha za jezik. Prije će biti da me to pita tek onako, iako zna odgovor da sam turist.
– Ne, ja sam iz Hrvatske.
Širom otvorene oči.
– Da? A iz kojeg dela?
– Sever, stotinjak kilometara od Zagreba, Čakovec.
– Znam gde je…
– Znate?
Obično nemaju pojma za Čakovec, iako me to nimalo ne uzbuđuje, jer od lokalpatriotizma kod mene ne postoji ni „l“.
– Da, jer i ja sam iz Hrvatske…
Sad je red na moje zjenice da se rašire.
– Stvarno? A iz kojeg kraja?
– Iz jednog malog sela između Siska i Petrinje. Ali, davno sam otišla.
– 1995… – promrmljah.
– Da, u osmom mjesecu.
– Znam…
– Ne bih više o tome… – vidim da joj se oči rose – Ali, usprkos svemu, ja i dalje volim Hrvatsku.
Prešućujem odgovor, jer i ja volim Hrvatsku. Kao zemlju. Šume, polja livade, more, sela, gradove. I neke ljude. Kao zemlju, ponavljam. A kao državu? Zaboravite! I ovaj razgovor je još jedan prilog tom zaboravu.
Direktor turnira Saša još je jednom pokazao kako se organiziraju šahovska natjecanja. Sve je štimalo kao navijeno. Standardna satnica, osigurani rekviziti za sve igrače. (Organizatori u Hrvatskoj, vi koji tražite da vučemo sobom garniture i ure, pitajte njega kako je moguće izvesti da to ne moramo raditi. Zapravo, i ne morate, znate vi dobro odgovor na to pitanje: treba malo „odriješiti kesu“, ali vi to ne biste, lakše je lovu strpati u džep.) Opet dva besplatna izleta, kvalitetna glazba uživo na terasi, itd., itd. Na kraju turnira, ne baš presretan rezultatom, pozdravljam se sa Sašom i najavljujem dolazak i sljedeće godine. Kao šefu gradske turističke organizacije, preporučio bih mu i slogan za sljedeća ljeta: Jednom dođeš, dolaziš svaki put! Barem za mene to vrijedi. Možda dobijem i neku lovu za ovaj patent slogana, ha-ha…
Naručujem taksi do željezničke stanice. Vozilo stiže za nekoliko minuta. Moj minibus od kovčega nismo mogli staviti u prtljažnik, ali stražnja sjedišta bila su dovoljna. Pola kilometra od taksi stajališta do hotela, tri od hotela do željezničke, još blizu dva u povratku, nakon što izađem iz automobila, to je oko pet kilometara. Cijena? Halo, Bing, 120 dinara (oko 9 /slovima: devet/ kuna, dobro ste pročitali). Taksisti ovdje znaju da s takvim cijenama mogu imati posla. Ovi naši znaju da im se slične cijene ne isplate, pa zato po cijele dane kunjaju, nariču nad svojom sudbinom i igraju šah po haubama. (Pa, i nakon dvadeset-trideset godina igranja, još uvijek nemaju pojma.) Dajem 150 dinara i pozdravljam se s čovjekom i gradom.
Do sljedećeg ljeta.
