Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Fritz naš svagdašnji
Prvo su vas naučili kako idu figure. To ste relativno brzo svladali, iako ste možda u početku imali malo problema s konjima. Katkad svi imamo problema s konjima.
Kad su na red došli matovi, stvari su se zakomplicirale; s damom i topom još je i išlo lako (osim kad ste protivnika povremeno uvalili u pat) s dva topa već ste imali nešto više teškoća, dama i kralj su vam surađivali savršeno (osim kad ste protivnika povremeno uvalili u pat), a kod matiranja kraljem i topom smjerno ste kaskali svojim kraljem za njegovim prvo do jednog ruba ploče, a kad ste ga potisnuli za jedan red ili liniju, onda na drugu stranu, ponovno do kraja, pa tako do mata. Iako postoji i puno brži put – samo što vam ga vaš šahovski učitelj nije pokazao jer ga nije znao ili zato što je tehnički složeniji… Matiranje s dva lovca učili ste nešto duže, a za mat lovcem i konjem ni danas niste sigurni da ga znate dati u – realnom vremenu. (Ne znam što znači to „realno vrijeme“ – ima li možda i nerealnog, irealnog? – ali zvuči jako fancy, priznajem…) Dok ste sve to izučavali, pitali ste se često zašto uopće treba naučiti dati mat – pa, niste li na televiziji vidjeli kako protivnik nikad ne čeka mat, nego predaje partiju? S vremenom ste iz vlastitog iskustva naučili da je u vašem „realnom vremenu“ situacija posve drukčija – ne samo što protivnici uglavnom ne predaju, oni nikad ne predaju! Svi čekaju mat, nadajući se patu.
Zatim ste igrali, igrali, igrali. Pobjeđivali i gubili. Remizirali ste samo ako je bio pat. Kad se našao igrač koji bi vam pružio ruku, a vi mu još niste dali mat, u čudu ste ga gledali: što sad hoće ovaj? (Gledali ste ga otprilike tako kao mene prodavačica u jednom dućanu kad sam je upitao imaju li smokve.) Tek kad je rekao „Preda(je)m“, shvatili ste o čemu je riječ, no, umalo vam je pobjeglo „A zašto? Pa imaš dobitak u tri poteza!“, ali bod je ipak bod, prešutjeli ste to, ipak ste vi dijete samoupravnog socijalizma i neoliberalnog kapitalizma.
Registrirali su vas za klub i dali vam neke knjige u kojima je pisalo sve što su vas dotad učili i još mnogo toga drugog. Postavljali ste figure i analizirali pozicije. Sutradan niste imali zadaću u školi, ali zato ste naučili motive odvlačenja, prepokrivanja i eliminiranja obrane. Poglavlja o završnicama ste preskakali, to je bilo… nekako dosadno. Kombinacije i žrtve su vam bile jako zanimljive, pa ste preorali sve što je o tome pisalo, poglavlja o pozicionoj igri niste razumjeli čak ni u naslovu, kamoli u sadržaju (što li mu ga to dođe „poziciona igra“, nije li to ljepši izraz za bezvezno premetanje figura po ploči?), ali najbolje od svega što ste našli bio je materijal o zamkama u otvaranju. „Vau!“, komentirali ste širom otvorenih usta razne metode, finte i trikove koji će vam, kad ih primijenite u partiji, dići adrenalin u visine i osloboditi vas obaveze da igrate šahovsku partiju; bolje je otići na piće nakon što protivnika ulovite u neku jeftinu ili skupu zamku, nego sjediti za stolom tri sata i igrati šah, zar ne?
Igra vam je vremenom postajala sve jača, osvojili ste i neke kategorije. Počeli ste sebe definirati kao igrača. Nazvali ste se „kombinatornim, žrtvenim igračem“, iako su vam, gle čuda, kako vam je snaga igre rasla, kombinacije i žrtve sve rjeđe uspijevale; valjda se nešto pita i protivnika. U jednom ste trenutku shvatili da se iznova morate latiti knjige. Mučno vam je bilo pri pomisli da vam kombinacije i zamke u otvaranjima ne uspijevaju, svi su uvijek u pozicijama koje ste pripremali igrali drugačije nego što ste očekivali, pa ste teškog srca prionuli učenju raznih sistema u otvaranju: ako ih ne možemo pobijediti u sedam ili deset poteza i potom otići na špricer, hajde da im pripremimo cijele sisteme u kojima neće shvatiti ideje. Jest malo duži put do pobjede, ali isplati se! Tako ste nesvjesno zaglavili u učenju pozicione igre, iako vam ni danas nije u potpunosti jasno što je to.
A onda su se pojavile one – silikonske mašine. Isprva smiješne, slabe u igri, kasnije nešto bolje, sve bolje, još bolje. Do ovih današnjih monstruma. U početku ste s njima igrali šah, a što biste drugo!? Na najjačim programima još su vam i pravile neke teškoće, na slabijima ste ih tukli bez milosti. Što će vam uopće to, pitali ste se u intimi, dali ste dvije i pol tisuće maraka za tu kutiju koja vam nije ni do koljena. U javnosti ste se na sav glas hvalili kako ste u svojoj sobi pobijedili slavnoga Mephista ili Kasparova, a ljudi su vam se divili i molili vas da im posudite ta računala. Niste baš lako pristajali na to, mogao bi netko otkriti kako i nije baš tako teško pobijediti te elektronske naprave…
Godine su prolazile, na sceni su već bila kućna računala za svakodnevnu uporabu, a s njima su došli i jači šahovski pogrami. Svijetom se pronio glas o nekakvom Fritzu, „koji te pobijedi na eins, zwei“. Niste vjerovali, pa ste ga kupili… oprostite, posudili ste ga i instalirali, tko je vidio kupovati kompjuterske programe, to rade samo oni naivni zapadnjaci. Prvu partiju ste izgubili na „eins, zwei“, preplašili se za svoju šahovsku budućnost, prespavali noć i latili se traženja opcija oslabljenja Fritzove igre. Našli ste neku ikonu u obliku majmuna, podesili parametre, i… opet postali pobjednik!
Danas ste svagdašnji korisnik Fritza. Istina, uvjeravaju vas da su Shredder i Rybka puno bolji, ali ostajete vjerni svojoj prvoj ljubavi. Upravo ste nabavili najnoviju verziju, trinaesticu, to ste naprosto morali, jer Fritz 12, 11, nedajbože 10, zastarjeli su, slabi, demode i sl. Na stranu što vas je prije desetak godina Fritz 4 (samo 4!) očerupao kao kokoš, 13 je ono što se jedino isplati imati! Kad završite turnirsku partiju, dolazite kući i proigravate poteze na Fritzu, tražeći „šahovsku istinu“. Zadovoljni ste što ste cijelo vrijeme vukli poteze koje kompjuter preporučuje kao prvu ili drugu od najjačih opcija, približavate se kraju partije, kadli – udara vas u oči potez koji niste vidjeli, potez koji bi vam odmah donio dobitak! Mrzite i volite tu mašinu istovremeno. Zatim se prebacujete na internet, tražite protivnika u sljedećem kolu. Tipkate njegovo ime i prezime u tražilicu na Fritzu, ali – kao i svaki put do sada – nema tog čovjeka! Tu su samo neki Kramnik, Anand, Ponomarjov, Aronjan, a ovog vašeg nema, pa nema! Baza koju su vam dali ne valja, očito, a da sami skidate manje baze, bazice, to vam ne pada na pamet.
A možda biste mogli postaviti poziciju s lovcem i skakačem, kako bi vas program naučio matirati, ali ni to vam ne pada na pamet. Možda biste mogli ući u bazu završnica i naučiti da nije baš svaka topovska završnica remi, ma ne sjeda vam ni to na um. No, zato vam je vrlo cool ideja da stavite neko otvaranje na full analyse ili deep position analyse, pa, dok vam stroj sve računa, vi ćete skoknuti do birtije. Tko je vidio staviti figure na ploču i analizirati poziciju kad imate program koji će to uraditi umjesto vas? Kako bi, naposljetku, bilo da otvorite bazu s otvaranjima i naučite da to što primjenjujete u Daminom gambitu, Ševeninškoj varijanti Sicilijanke i Daminoj indijci baš i nije nešto, te provjerite kako su to tretirali Capablanca, Talj i Karpov? Svašta, ako već nešto trebam naučiti, valjda ću učiti od Carlsena i Geljfanda, a ne od tih metuzalema.
Na kraju ćete ipak morati sjesti za stol i otpočeti partiju sa živim igračem. Razmišljate li tijekom analize varijanti kako bi to Fritz tretirao, položili ste računalnu konfirmaciju s odličnim uspjehom. Silikonski mozak zavladao je vama.
Za godinu dana ćete, razumije se, nabaviti četrnaesticu.
