Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Schnell! Los!
Baš sam se „skinuo“ s cugera na internetu pa razmišljam o Paulu Keresu. Previše razmišljaš, šapću new age-ovci sa svih strana, prepusti se prirodi! Da, naravno, ovih osam posto kapaciteta mozga koliko koristim, valjalo bi svesti na oko dva, to bi bilo taman po mjeri, za vegetiranje dovoljno.
Razmišljam ja, dakle, tko li je spasio Paula Keresa iz ralja Džugašvilija i Baturinskog i nikako se ne mogu domisliti odgovora, ali me bode u oči podatak da je drug Viktor, gospodar života i smrti sovjetskih igrača, poživio plodnih 88 godina, sve dok ga blaga smrt nije rastavila od njegove pastve koja ga je nadasve voljela, čak i obožavala (posebno Spaski i Korčnoj). Ne, nemam odgovor, ali zato znam kako je Keres spašavao samoga sebe od jedne druge pošasti: nedostatka turnira u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Nije vam poznato? Tako što je igrao dopisne partije, iz dana u dan, tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec, godine u godinu, čak i stotinjak istovremeno! Mladim lavovima koji su pod jastukom nakon rođenja našli računalo s najnovijom bazom partija (a ne mobitel i plan Zagreba…) pojasnit ću što je dopisni šah: to vam je, prijatelji, jedna izumrla vrsta šaha (zapravo, poginula, preciznije, pod baražnom vatrom Fritz-Kalašnjikova), u kojoj ste na dopisnice upisivali poteze koje ste namijenili protivnicima, lijepili marke s likovima Josipa Broza Tita, Vladimira Iljiča Lenjina ili Marilyn Monroe te ih slali u Jalžabet ili San Francisco. Za nekoliko dana iz tih mjesta stizali su vam odgovori, a onda ste se iznova laćali dopisnica i tako mjesecima, sve dok jedan od partnera nije napisao da predaje ili predložio remi. Pa kako je itko uopće mogao izgubiti dopisnu partiju, kad se pozicije moglo staviti na ploču i analizirati do besvijesti?, pitate se. Odgovor znaju prirodnjaci new ageovske provenijencije – smanjiš li kapacitet mozga s osam na dva posto, sigurno si izgubio partiju. (Zato oni i ne igraju šah, imaju pametnija posla, npr. putovati svakog ljeta u Indiju.)
Igrao tako Keres taj dopisni šah, povremeno nastupao na turnirima u klasičnom šahu, nosio se s najjačim igračima svog vremena, i sve to onako, gospodski, otmjeno, dostojanstveno (i bez konjaka i kubanske cigare može se biti otmjen ako se malo potrudite), sve dok nije dočekao sovjetsku, a zatim i njemačku okupaciju svoje domovine Estonije. Tu se pojavljuje ona priča s početka: drug Baturinski je smatrao da drug Paul ne bi trebao igrati na turnirima koje organiziraju nacisti, a drug Paul je smatrao da živi od šaha, pa, želi li jesti štogod svakoga dana, treba nastupati. Ideologija bez kruha i slanine ili kruh i slanina s mrskom ideologijom? (Odgovor bi možda mogao znati gospodin Čermak, iako sumnjam da su njegove transakcije naftom s „mrskim neprijateljem“ usred najžešćeg rata igdje zapisane…) Bilo kako bilo, drug Baturinski je vjerojatno pregrizao jezik i iščupao si dva, tri zuba prije nego je skinuo estonskog velemajstora s nišana, a veliki Paul je poživio još narednih tridesetak godina. Otmjeno, dostojanstveno, gospodski. I polako, sporo. (Suvremeni svijet slabo poznaje značenje tih dviju riječi, zato ih potražite u rječniku.)
Polako i sporo?, urlaju neoliberalni vladari svijeta dok brzopotezno dijele otkaze „tehnološkom višku“, podižu norme, hrvaju se za investitore, uvlače im se u sve tjelesne šupljine, klanjaju im se i pobožno govore „Hvala što nas hranite.“ (ministar Ivan Vrdoljak). Polako i sporo?, podižu svakog jutra obrve obični građani, dok u pekari na Buzovcu kupuju slane klipiće, slane prstiće, slane šapice i možda štogod i slatkog, pa to žvaču dok jednom rukom drže volan automobila ili upravljač bicikla. Polako i sporo?, kostriješe se autori nastavnih programa dok u udžbenik geografije utrpavaju svih pedesetak europskih država, uključujući i Bjelorusiju (oprostite, tavarišč Lukašenko!). Polako i sporo?, kikoću se tatini sinovi par minuta prije nego što će najnovijom bemburom lišiti života nekoliko pješaka.
Polako i sporo?, s jezivim osjećajem koji im klizi kičmom prolaze organizatori tečajeva brzog čitanja pokraj Ureda porezne uprave. Dvodnevni tečaj za 1300 kn mogao bi im propasti ako bi narod spoznao značenje tih dviju riječi, zato, molim, to su zabranjeni izrazi! Suvremen život zahtijeva suvremene ljude, ponajviše one koji uzimaju epimen kapsule i sline nad raskošnim plakatima koji ih pozivaju na brzopotezno čitanje svekolike literature, bilo stručne, bilo zabavne. Čemu gubiti vrijeme čitajući polako i sporo, kad možemo munjevitom brzinom preletjeti pogledom stranicu-dvije teksta, fokusirati oči sokolove na sadržaj, i knjigu vratiti na policu za desetak minuta? (To što će proizvođači tzv. markera za označavanje stranica na kojima smo prekinuli čitanje neslavno propasti, njih nije briga.) Domišljaju se ti ljudi i kako proširiti posao, pa se u kuloarima govori kako će uskoro doći na scenu, kao dodatak, i tečajevi brzog seksa, koji će biti jeftiniji ako ih uzmete u paketu s tečajevima brzog čitanja. Ako ne treba knjigu čitati nekoliko sati, zašto bi onda seks trebao trajati sat-dva, kad i to možemo riješiti brzopotezno?
I, naposljetku, zašto bismo igrali šah nekoliko sati, vrpoljili se u stolici, znojili nad pozicijom i nadolazećim cajtnotom, kad i to možemo riješiti u nekoliko minuta? Poznavajući psihologiju suvremenog šahista, lako je zaključiti da na jednu polako i sporo partiju čovjek odigra barem tisuću brzopoteznih. Tko li će trošiti dane i dane, kilometre i kilometre puta, litre i litre benzina, kad sve to može obaviti u jednom danu, i to bez prevelikog opterećenja za psihu? Posebno ako igramo na internetu, pod pseudonimom Nikilauda ili nekim sličnim? Uzmemo šalicu kave, kutiju cigareta i pepeljaru (iako ćemo tu pepeljaru tijekom igre promašiti bar jednako toliko puta koliko ćemo je pogoditi), pa haj lajf! Poziv na ručak registrirat ćemo tamo negdje na polju g7, strignuti ušima, ostaviti hranu da se ohladi, a par sati poslije, kad zlovoljno ustanovimo da nam krče crijeva, odjurit ćemo u kuhinju i brzopotezno napraviti nekakav sendvič s onim što nam prvo dođe pod ruku kad je bez gledanja turimo u hladnjak. Sati prolaze, partije se množe. Japanci, Australci i Kinezi su već otišli na spavanje, kao i istočni Rusi, ali zato su zapadni Rusi još tu, a dolaze i Amerikanci. Udari, burazeru, Balkan express će vas sad konačno pregaziti. U ovih prethodnih deset sati, koliko igram, izgubio sam i zaradio po dvjestotinjak rejting bodova, ali sad mi dolaze mušterije iz Arizone i Oklahome, ima da vas nema! Sve ću vas oderati na 4+3, a na 5+0 ću barem održati ravnotežu (zbog, znate, loše internetske veze, inače bih vas i tu skršio). Mačka lupa šapicama po vratima, traži hranu, ali ja upravo sređujem jednog nafitiljenog Kanađanina, neka si cijenjeni kućni ljubimac uhvati miša, ako želi jesti. Ha, ovaj bi revanš?! Pa, evo ti revanša, može taj wc pričekati još nekoliko minuta ili koji sat…
Ponoć je odavno prošla, računalo je konačno ugašeno, u meni se miješaju kofein, nikotin i adrenalin. Epimen sam zaboravio uzeti, žena mi je na tipkovnicu bacila dopis u kojem njen odvjetnik trtlja nešto o sporazumnom razvodu braka, pročitat ću to sutra pažljivije, idem sad konačno spavati.
Koliko sam ozbiljnih, kvalitetnih partija mogao odigrati za tih četrnaest sati? Tko će ga znati, nije ni važno. One ne dižu adrenalin, niti se tijekom njih može uzimati nikotin. Samo kofein ih može povezati.
Brzo, u krevet, treba za dva sata ustati i krenuti u pekaru po slane šapice. (Ah, šapice, je li mačka nešto uhvatila dok sam ja hvatao kozake, kauboje i indijance? Nije? Neka, sutra će dobiti konzervu.)
Schnell! Los!
