Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Volim nogomet
Kažu ljudi da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Da ne bi, to je najvažnija stvar na svijetu! Ne vjerujete li, pitajte Christiana Ronalda, Lionela Messija ili Stjepana Hamonajca – svakome od njih donio je love do krova, prvoj dvojici stoga što su tresli mreže, potonjem pak zato što je također tresao u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Volim taj nogomet, ne mogu bez njega.
U jednoj lijepoj zemlji – jedni je zovu Dembelija, drugi Eldorado, treći Apsurdistan – priprema se još ljepši turnir u nogometu. Moja reprezentacija će svakako sudjelovati, to sam već odavno dogovorio sam sa sobom. Jer, nogometni su turniri u zemlji Dembeliji tako rijetki da se naprosto mora igrati, tu alternative nema. Ne misle svi šefovi reprezentacija kao ja, tako da će od dvjestotinjak registriranih ekipa vjerojatno nastupiti… tako… deset do dvadeset, ali i to treba cijeniti! Ionako će nam uskoro i postotak birača na izborima biti takav, pa što bismo onda trebali? Obrušiti se na one ostale?
Doći će tako tih nekoliko ekipa (i bolje da ih je manje, jer igrat će se na samo dva igrališta, pa će trava ostati relativno dobro sačuvana) i turnir će, nakon svečanog (ili manje svečanog) otvaranja započeti.
Naši vrli nogometni menadžeri – organizatori uveli su značajne novine u natjecanje, pa bi bio red da se upoznamo s njima, kako ne bismo bili previše ugodno iznenađeni:
1. Poznato je, govori se tako u narodu, kako se nogomet igra 90 minuta + sudačka nadoknada. Bjelodana je činjenica da je to previše vremena; ljudski organizam se preko svake mjere umori u tih devedeset i kusur minuta: tlak raste, što je izravna opasnost za srce, gube se elektroliti koji se ne mogu lako nadoknaditi, mliječna kiselina maltretira mišiće itd. Zato su domišljati organizatori smanjili vrijeme – neka se nogomet igra 60 minuta + sudačka nadoknada, to je i više nego dovoljno! Organizam će se brže reparirati, a suci (svih šest, i ona dvojica koji nikad ništa ne rade nego se samo premještaju s noge na nogu na gol-aut crti), će stići na vrijeme kući na ručak.
2. U svrhu stizanja na ručak također je i termin početaka kola – 9 sati. Ujutro, da se razumijemo, niste valjda mislili da smo u Španjolskoj ili Portugalu, tim gubitničkim zemljama. Dođete tako na teren, zagrijete se, odigrate što imate, i high life (haj lajf) već oko podneva. Treba tako, jer juhica s rezancima ne bi se smjela ohladiti.
3. Prvi kriterij kod određivanja nositeljstva bit će FIFA rejting ekipa, iako se u zemlji Dembeliji igra pretežno samo za dembelijski rejting (ili se uopće ne igra za rejting). Mora biti tako, jer tko leti, taj i vrijedi, a tko vrijedi taj i leti, kaže slavni izumitelj Grunf. Tako i naši izumitelji kažu: tko ima FIFA rejting, taj vrijedi (čak i oni s 1400 bodova), i to puno više od onih koji ga nemaju, a dembelijski rejting im je, recimo, 2048…
4. Organizator čak ni najboljim ekipama neće nadoknaditi troškove natjecanja (uplata startnine, benzin, fizioterapeuti, psiholozi, psihijatri, psihoanalitičari i sl.), što je i red, jer, ako hoćeš sudjelovati, plati sam i nadaj se peharu. Tko je vidio da se nekome plaća nizašto?
5. Reprezentacija koja je prošle godine osvojila prvo mjesto, rasturivši sve ostale reprezentacije, vrlo mlada i perspektivna, neće ove godine imati pravo nastupa. Neće smjeti braniti naslov. Nešto je zapelo oko njene registracije, čujem neke pojmove poput matična zemlja, tako nešto. Sama je kriva za to, jer ako joj matična zemlja nije Dembelija (iako u Dembeliji redovno igra i uglavnom one s kojima igra doslovce pomete s igrališta), što onda ima tražiti na prvenstvu Dembelije? Pravedno je to, red se mora znati!
I tako, veselim se tom nogometnom natjecanju i nastupu svoje reprezentacije. Nadam se da ćemo biti uspješni. Jer, ja jako volim nogomet, ne mogu bez njega.
A sad otvorite Google translator i prevedite ovo na šah.
Zemlja Dembelija? Ma, znate valjda koja je to!
