Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Eto! Baš neću!
Kako li je lijepo kad te ljudi žele u svom društvu!… U ovom otuđenom svijetu, u kojem dominiraju sebični interesi, predivan je osjećaj kad te netko cijeni, želi se družiti s tobom, surađivati… Samo zlobnik može pomisliti da je ovdje u igri bilo što osim čiste, nepatvorene ljudske dobrote – npr. neki novac. Na koncu konaca, jeste li ikad platili ono što niste dobili? Niste, naravno. To je u ovoj zemlji nemoguće, i dobro je što je tako. Zdrav duh, logičko razmišljanje. A jeste li katkad nešto naručili i dobili, a da niste platili? E, toooo… To je već moguće, je li? Čak i poželjno! Zdrav balkanski duh na djelu, prijatelju!
Postoji i treća verzija naručivanja, dobivanja i (ne)plaćanja, ta već graniči s patologijom: niste naručili proizvod, oni tamo neki vam ga uporno šalju, i na kraju, nakon što su vam poslali dvadeset i šest primjeraka, traže od vas novac.
Bijaše jednom jedan dobar dvotjednik „za kulturu i društvena pitanja“, tamo sredinom devedesetih, u danima ponosa i slave (ili sveopćeg mraka i crnila, stvar shvaćanja). Izdavač: Matica hrvatska. Predsjednik Matice hrvatske: Vlado Gotovac. U poplavi senzacionalističkih, ekskluzivističkih i „skandalističkih“ novina i inih listova, pronađoh u njemu utočište za napaćenu dušu. Usuđivao se pisati otvoreno, kritički, čak i pozvati predsjednika države na ostavku. Pretplatih se na godinu dana, to su moji ljudi! U teškim danima ponosa i slave (sveopćeg mraka i crnila) divno je znati da netko razmišlja poput tebe. Klika na vlasti brzo je počela rješavati problem: sustavnim presingom na novinare i suradnike uspjela je protjerati uredništvo, smijeniti kompletnu garnituru – jer list Matice hrvatske, molim lijepo, mora biti domoljubna, a ne podrivačka tiskovina. Prisilili su i Gotovca da se povuče. Budući da mi se od domoljublja na hrvatski način već više od dvadeset godina okreće želudac, promijenih i ja stranu i započeh s čitanjem novoosnovanog lista, koji je pokrenulo protjerano uredništvo; slična koncepcija, jednak svjetonazor, samo su naziv i dizajn drugačiji. Do isteka pretplate za onaj stari list bilo mi je preostalo još par mjeseci, pa rekoh sebi: u redu, pretrpjet ću ih još tih nekoliko desetaka dana, a onda neka mi se skinu s vrata. Ne lezi, vraže, oni se nakon isteka moje pretplate objesiše o mene kao svinjske polovice na one kuke u klaonici! Ne puštaju me na miru: iz mjeseca u mjesec, iako nisam uplatio novu pretplatu, oni mi uporno šalju svoju domoljubnu tiskovinu. Komad po komad, bacam sve u stari papir, nisam im to platio, zašto mi šalju?, ali oni ne posustaju, da bi mi na kraju poslali uplatnicu i prijetnju tužbom sudu. Riječi koje sam koristio u dopisu poslanom stožernoj instituciji hrvatstva nisu primjerene za ovaj tekst. Divna li čuda, ostaviše me zatim na miru, što je još jedan od tisuća dokaza da u ovoj zemlji ljudi najbolje razumiju jezik nasilja, makar i samo verbalnog.
Donese mi tako poštar prije nekoliko dana nekakvu plavu omotnicu sa znakom HEP-a. Što je sad to, pomislih, možda je elektrifikacija pronašla put i do moga doma? Konačno ću dobiti struju, koju su meni i mojim precima obećavali još od kraja 2. svjetskog rata?! Sjetih se tada da ipak već imam struju, pa pogledah što u pismu piše: poziv na seminar za šahovske suce. Od HEP-a?, pitate se. Nije to teško objasniti, to vam je ono, kako li se zove, sukob interesa / savršeno poklapanje interesa. Čovjek koji šalje pozive zaposlen je u HEP-u, pa zašto bi trošio novac Udruge šahovskih sudaca kad može sve staviti na račun monopolističkog poduzeća? Ljubav prema bližnjem i ovdje je došla do izražaja, kao i u slučaju novina: iako već godinama ne plaćam članarinu Udruzi šahovskih sudaca, iako već skoro cijelo desetljeće nisam dao zahtjev za obnovu licence, oni me i dalje smatraju svojim jer se nalazim na tamo nekom njihovom popisu. Oni me zaista vole. Ili možda žele od mene 80 kn kotizacije, tko zna…
Zato ja ne volim njih. Nakon što sam položio prvi stupanj ispita za šahovske suce (klupski sudac), mislio sam da je to nešto slično kao u borilačkim sportovima – nosilac crnog pojasa svakako bi trebao znati i moći više od nositelja plavog ili narančastog pojasa. Šah je ipak čudna disciplina, u kojoj stvari nisu uvijek tako postavljene. Sudim ja nekakvo međuškolsko prvenstvo, kad do mene dojuri glavni sudac natjecanja, po tituli državni sudac (još iz onog prošlog sistema, tad se to zvalo republički sudac) i uspaničeno traži da „ga podsjetim“ kako se izračunava sonneborn-berger. Eins, zwei, drei, gewesen – sein, juri on sav sretan u dvoranu za igru kako bi proglasio pobjednike. Tada sam prvi put počeo gubiti volju za suđenjem šahovskih natjecanja. Par godina kasnije, taj isti sudi meč u kojem me protivnik stalno provocira, ja ga izvrijeđam, ovaj skoči i preko stola me uhvati za vrat, doslovce me počne daviti. Epilog: meni javna opomena (žuti karton), protivniku ništa. Tad mi je ostalo još samo malo volje za suđenjem. Nosilac državne titule i nadalje se proslavljuje sjajnim suđenjem, zadnji biser mu je dopuštanje igračima na jednom od kola Kupa da odu preko ceste u krčmetinu. Iako će na taj način napustiti prostor za igru i napraviti težak prekršaj. Uza sučev blagoslov. Županijskih sudaca koliko hoćeš, državnih nekoliko, neozbiljnih i neodgovornih koliko hoćeš, kvalitetnih za izbrojiti na prste jedne ruke. Još jedan državni, koji sve zna, tupi o triput ponovljenoj slici i remiju, iako nije isti igrač na potezu. Triput ponovljenu sliku može vidjeti i kod gospodina Krivića, ali remi ne može. Drugi, županijski, pravi se da ne čuje zvrndanje mobitela, gura glavu u pijesak. Treći ne sankcionira glasno i bezvezno blebetanje skupine igrača usred kola. Četvrtome ne pada na pamet otvoriti prozor, iako se igrači guše od nedostatka kisika. Peti se ne usuđuje pisnuti organizatoru, iako je u sali za igru polumrak. Šesti sjedi u kaputu i šutke trpi hladnoću, organizatoru neće reći ništa, a igrači ionako imaju veste, jakne i kapute. Sedmi… no, dovoljno je i ovo.
I oni bi da se ja s njima družim. A ja neću.
Eto! Baš neću!
