Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Trošim, a štedim
Može li tako? Jasno da može, zar vas ne uvjeravaju svakodnevno u to? Banke, trgovine, telefonski operateri… svi vam objašnjavaju da je to lakše nego popiti čašu vode. Tako lako, A s kim vi bankarite, Sve zbog vas, Zagrli život, Štedite kupujući, Telefoniram i štedim. Nema nikakvog paradoksa. I patka može letjeti iako je mrtva, kazaše u vicu o nekom predsjedniku-lovcu s ovih prostora, da o fazanima ne govorimo (pitajte Štulića, uspijete li ga prepoznati kroz oblak zelenkastoga dima tamo negdje u Nizozemskoj). Svi to znaju, samo još ovi iz raznih vlada nisu shvatili; oni misle da se može štedjeti bez potrošnje, pa nam serviraju razne novokomponirane ZOR-ove i (s punim pravom) očekuju da ćemo ih nekako sažvakati i progutati, dao Bog bez popratnih manifestacija turskog ili ukrajinskog tipa…
I u šahovskim partijama se to može, ja sam zoran primjer. Otkad su uveli mjerenje vremena po Fischeru – znate, ono s nekakvim dodacima nakon svakog poteza – uštedio sam čitavo bogatstvo vremena. Kad bi se barem to dalo pretvoriti u novac, već sad bih imao ušteđevinu dovoljnu da koji mjesec provedem na nekoj egzotičnoj prekooceanskoj destinaciji. (Šteta je samo što Concord više ne leti, on mi je svojom brzinom bio baš po mjeri.)
Ja sam, dame i gospodo, ponosan na svoja dostignuća u štednji vremena u šahovskim partijama. Sve prigovore koji mi dolaze sa strane odbijam s lakoćom i nadmoćnim osmijehom. To su prigovori raznih kolebljivaca, plašljivaca, kunktatora, cajtnotlija, svih onih kojima mozak funkcionira u prvoj ili drugoj brzini. Meni radi u petoj. Kad bi svima tako radio, bilo bi ljepše igrati šah; partije bi završavale za desetak minuta, a mi bismo se razišli u miru i stigli na vrijeme kući pred tanjur tople kokošje juhe. Umjesto toga, ljudi izigravaju nekakve mislioce – ta nismo u Staroj Grčkoj, zaboga! – i muče se nad tim figurama nekoliko sati. Jedino u šahu je tako nešto moguće i dopušteno, zamislite sličnu situaciju u partiji karata: držite u ruci šest ili osam karata, i što radite? Ne prolazi ni nekoliko sekundi, katkad ni jedna ne stigne proći, vi već bacate kartu na stol. Imali ste veći izbor poteza nego u šahovskoj partiji, ali niste slinili nad njima petnaest minuta nego ste odmah zaključili što je najbolje odigrati. Čak i kad biste potrošili samo petnaest sekundi, oni s druge strane stola suzili bi zjenice, stisnuli usne, a iz njihovih pogleda mogli biste pročitati kojekakve opasne misli. Ako se u kartanju može munjevito odabrati potez i biti posve siguran u njegovu ispravnost, što se onda ne bi moglo u šahu? Krajnje je vrijeme da se to sve ubrza, skrati, dinamizira. Ovo što sad moramo igrati, po diktatu moćnika iz FIDE, smiješno je do beskraja.
Dolazim na partiju. Čvrsta koraka, samosvjesnog osmijeha, blistavog sjaja u očima. Sjedam za tu svoju petu ploču (zamjeram kapetanu, naravno, što me smješta tako nisko – frekvencija na kojoj radi moj savršeni mozak brža je od frenkvencije bilo čijeg mozga u mojoj ekipi – ali oprostio sam mu odavno, jer ni on puno toga ne razumije, kao i ostali s kojima igram), rukujem se s protivnikom i započinjem igrati. Strelovitom brzinom povlačim pješaka za dva polja i udaram po satu. Moj protivnik odgovara u sekundi, a ja u pola sekunde. Na svaki njegov potez ja sam još brži. Vidim da i on razmišlja kao ja, čemu uzaludno trošiti vrijeme? Ploča ima samo 64 polja i 32 figure, što možeš pametnije naći na njoj nakon pola sata nego nakon dvije sekunde? Budući da sam ja najbrži igrač na svijetu, poteze ću upisati kad se moj protivnik ipak malo zamisli. Mozak mi funkcionira savršeno, kao što već znate, tako da mi je lako upamtiti seriju od desetak poteza. Sudac ionako krcka kikiriki i pije gemišt u hodniku, tako da me ne može daviti pravilima poput upisivanja poteza odmah nakon što je odigran. Tko li je, uostalom, izmislio tako glupo pravilo? Sve je podređeno mentalnim invalidima, od tempa igre do pisanja poteza.
Dok igram, u prostoriji se ne čuje ništa osim mojeg i protivnikovog udaranja po satu. Ovi sa strane, kod ostalih ploča, povremeno nas čudno pogledavaju, nekima od njih čitam i ljutnju u očima, ali tko im je kriv što se ponašaju kao puževi? Ne mogu od mene očekivati da se iz geparda pretvorim u tog ljigavca! Budem li sat uključivao nježno i tiho, sigurno neću uštedjeti toliko vremena.
Nakon dvadesetak minuta, najviše pola sata, moj protivnik i ja potpisujemo formulare. Meni jedinica, njemu nula. Objašnjava mi da je pogriješio u 54. potezu kad je uzeo jednog pješaka. Trebao je samo staviti topa na otvorenu liniju i imao bi jednaku poziciju. Slažem se s njim. To je bila jedina greška koju je napravio, ali dovoljna da protiv mene izgubi. Moji suigrači čestitaju mi na pobjedi. Vidim im zavist u očima. Ljubomorni su na vrhunske sposobnosti mog mozga – dok sam ja već zabilježio velik bod i odlazim na kokošju juhu, oni su tek izašli iz otvaranja i sad duboko premišljaju koji plan odabrati u nastavku. Što im ja mogu, nije Bog svakome dao tako savršenu pamet.
Povremeno se dogodi i da izgubim partiju. Ni ja nisam svemoguć, omakne se da nisam dobro procijenio neku poziciju, a protivnik to iskoristi. No, smiješan je svatko tko mi kaže da sam trebao razmisliti nekoliko minuta prije povlačenja tog poteza, taj ne razumije suštinu. I neka mi objasni kako se njemu moglo dogoditi da izgubi, a razmišljao je kao tibetanski redovnik, do beskraja!
Najbolji sam u brzopoteznim partijama. To je pravi spektakl, to trebate vidjeti. Dok neki u tih pet minuta pokušavaju nešto računati, postavljati nekakve šeme, nešto planirati, ja vučem kao metak, postavljam se u čvrst gard, svako polje i figuru branim dva-tri puta više nego što je neophodno, pa što mi mogu! A kad mi netko i uspije nešto od materijala otkinuti s ploče, na kraju mi zaigra brk, jer njemu je ostalo još sedam sekundi, meni dvije minute, pa neka me matira ako može! Igram ja tako jednom s nekim momkom, njemu je uspjelo pokupiti mi malo materijala, no, ostade mu još petnaestak sekundi, a meni dvadesetak, sasvim dovoljno da ga srušim! Ovaj krene pješakom na zadnji red, to znači izvlači damu, ali što ću ja njega čekati da makne tog pješaka i postavi damu? Podrazumijeva se da je dama na ploči, iako nije postavljena, zar ne? Zato ja grabim skakačem njegovog topa, udaram po satu, iako još ide njegovo vrijeme, a taj bezobraznik zaustavlja sat i zove suca, zamislite! Koji neodgojen tip! Jasno, sudac je rekao što sam i očekivao: svaki pješak na zadnjem redu za njega je dama, tako da nema veze što još nije postavljena, ona postoji (kao što i inače, pitajte znamenite filozofe, u svijetu postoji sve što je moguće da postoji, bez obzira što još materijalno ne postoji), što znači da je moje uzimanje topa regularan potez, a njegovo zaustavljanje sata kršenje pravila. Molim vas lijepo, ovaj je nakon toga ustao i napustio turnir, iako su upravo stigle tople pizze, a njemu su krčala crijeva, jasno sam čuo taj zvuk. E, momče, nauči prvo pravila, pa onda igraj sa mnom. I nemoj doći gladan na turnir.
Ja sam najbolji. Mozak mi radi kao atomski sat. Čekam još samo da i drugima proradi. Tada više nećemo gubiti vrijeme igrajući partije nekakvim smiješnim tempom 90 min + 30 s. To je predviđeno za luzere, a ja sam Übermensch.
