Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Samoupravna interesna zajednica – pdf
Samoupravna interesna zajednica
„Ulovi i pusti“, u zadnje je vrijeme popularan slogan među pripadnicima jednog sloja stanovništva. Bez straha, molim!: naši plejboji, hohštapleri, sakupljači umjetnina i slični gledaju i dalje plavo nebo u strogo ograničenim količinama – nemaju Mladen i Dinko nikakve veze s ovim. To je slogan naroda ribičkog (ribolovnog) koji se proširio svijetom i dodatno humanizirao plemenitu sportsko-rekreativnu aktivnost. Jedan drugi sloj stanovništva, također sakupljački orijentiran (ali ne na umjetnine nego na sekundarne sirovine, a povremeno i na poljoprivredne proizvode koji nisu pod nadzorom Velikoga nam Brata Svemogućega), nikako se ne može načuditi kako ljudi mogu biti tako glupi – uloviti ribu, pa je pustiti?! A što ćemo jesti za večeru? Zar ćemo Draša Katalenića, koji je jedne večeri ponosno donio Regici dvije dravske ribice ulovljene „križakom“, zaista proglasiti posve glupim? Gdje su tu interesi? Raditi protiv svojih interesa, u korist svoje štete, kako se to savršeno pametno običava kazati, čemu tako?
Samoupravne interesne zajednice osnivaju radni ljudi, neposredno ili preko svojih samoupravnih organizacija i zajednica, radi zadovoljavanja svojih ličnih i zajedničkih potreba i interesa i radi usklađivanja rada u oblasti za koju osnivaju interesnu zajednicu sa tim potrebama i interesima. (Ustav 1974., član 51.)
Kao što vidite iz ovoga kratkog citata, i prije četrdesetak godina bilo je lektora zabušanata ili ih uopće nije ni bilo. No, tu temu smo već apsolvirali, posvetimo se mi suvremenim samoupravnim i tuđeupravnim interesnim zajednicama. I samoupravnim interesnim pojedincima:
Ja sam Vladimir. Povremeno jašem konja, gol do pasa, pokazujem mišiće i uzbuđujem pripadnice svog naroda (a i pojedine pripadnike, kažu da ih ima od 5 do 10% u ukupnoj populaciji). Nije mi u interesu da me ugrožava nekakav poduzetnik Mihail, pa sam ga dao zatvoriti na deset godina. Također mi nije u interesu da me nekakve punkerice napadaju pred pobožnim narodom, pa sam i njih dao malo zatvoriti. No, shvatio sam da mi je u interesu, posebno prije Olimpijskih igara, da se dopadnem svijetu i vijeku, i eto, nakon što sam je zatvorio, odlučih otvoriti tu ekipu. Svi me sada hvale, to mi je u interesu. Imam ja i drugih interesa. Budući da sam najveći izvoznik nafte, stalo mi je da u mojoj konkurenciji stalno tinjaju nekakvi sukobi, da se vode ratne operacije. Tako će cijena nafte biti visoka, a to je, priznajete, legalan interes.
Mi smo najnaprednija nacija na svijetu. Izvozimo demokraciju, ponajviše u Aziju, a uvozimo naftu. Nama nije u interesu, kao našem prijatelju Vladimiru, da cijena nafte bude visoka, jer naši ljudi troše je u enormnim količinama. U interesu nam je da posijemo svoju vojsku posvuda po svijetu gdje ima nafte i da time osiguramo sebi povoljan plasman. To je, priznajete, legalan interes. Ako usput pobijemo ili iniciramo ubijanje kojih deset ili sto tisuća ljudi, možda koji milijun, ah, što se tu može, kolateralna šteta…
Mi smo nacija koja je najviše stradala u 2. svjetskom ratu. Proganjali su nas, zatvarali u plinske komore. Izborili smo se, uz pomoć naših prijatelja, najnaprednije nacije, za teritorij na kojem smo nekad obitavali, ali nije nam u interesu da to bude sve. Mi bismo voljeli to malo proširiti, pa tako i radimo, već šezdeset i pet godina. To je naš interes, a ako usput stradaju neki ljudi (nekoliko stotina tisuća ili koji milijun), ah, što se tu može, kolateralna šteta…
Mi smo mala nacija, rođena tek u 19. stoljeću, a stasala prije dvadesetak godina. Primljeni smo u društvo velikih prije nekoliko mjeseci. Katkad nam je u interesu puziti pred njima i uvlačiti im se u razna mjesta, katkad inatiti se, prkositi ponosno uzdignuta čela. Nije nam baš najjasnije kad trebamo što od toga raditi, ali u interesu nam je s vremenom to naučiti.
Da, čitatelju, u pravu si, ovdje bi trebalo pisati o šahu. To je i u mojem i u tvojem interesu.
Mi smo jedna simpatična šahovska ekipa, igramo u simpatičnoj ligi u kojoj možemo biti prvi kad nam se prohtije. No, je li nam to u interesu? Budemo li prvi, morat ćemo igrati kvalifikacije za viši rang i tamo ćemo doživjeti poraz. To nam nikako nije u interesu. Prođemo li nekim slučajem te kvalifikacije, u višoj ćemo ligi doživljavati ne poraze, nego katastrofe. I potrošiti brdo novca. Kakav bi to bio interes? Zato je najbolje ovako: povedemo na turniru, a kasnije povučemo ručnu kočnicu, pa neka se drugi na kraju muče umjesto nas. Ako im je u interesu.
Mi smo nekad davno bili jedna simpatična šahovska ekipa, koja se plasirala u viši rang natjecanja. Niži rang natjecanja je bio neslužben, pa smo te sezone mogli igrati „trening turnir“ u tom rangu, kako bismo se što bolje pripremili za viši rang. To bi nam bilo u interesu, nije li tako? No, naš predsjednik je rekao da nam to nije u interesu, „što bismo mi igrali s tim pacerima“? Oni moraju znati gdje im je mjesto, a mi moramo pokazati da znamo gdje je naše mjesto, mudrovao je predsjednik. Zove li se to sukob interesa ili erupcija taštine, ne znam ni danas. Uskoro smo se vratili u niži rang, što nam nekako baš i nije bilo u interesu.
Ja sam pametan momak, pun interesnih kombinacija. Danas igram zadnje kolo turnira protiv jednog drugog pametnog momka. Ako ga pobijedim, nisam siguran da ću osvojiti nagradu, a njemu ću upropastiti interes. Njegov je interes pobijediti mene, u tom slučaju sigurno osvaja nagradu. No, mene nije lako pobijediti, i što ćemo sad? Sukob interesa, dragi moji čitatelji! No, kao što rekoh, obojica smo pametni momci, pa ćemo to već nekako prevladati. umjesto sukoba interesa, uredit ćemo savršeno poklapanje interesa. Ja ću doći u cajtnot, povući dva neprecizna poteza, a kasnije, u toaletu (tamo gdje nema Velikoga nam Brata Svemogućega) on će olakšati svoju omotnicu za kojeg Radića ili Mažuranića. Pametni znaju čemu služe interesi.
Nama nije u interesu pripremiti garniture i satove za sve igrače. Za to treba osigurati prijevoz, platiti baterije itd., kakav bi to bio interes? Dopali bismo se ljudima i hvalili bi nas? Što nam to znači, koliko te pohvale iznose u banknotama?
Ima li itko u ovom šahovskom svijetu interes samo doći, sjesti i naprosto igrati? Bez zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja? Samo tako, doći i sjesti. Zaigrati, a kasnije, uz kavu, raspravljati o partijama… Ima, prijatelji!
Nama je u interesu da imamo open turnir, tako bi nam došlo više ljudi i zaradili bismo više novca. Mogli bismo čak isplatiti i neke nagrade. Ali, čestitajmo samima sebi, nije sve u većem broju igrača i nagradama, to bi bilo sebično. Interesi nisu nadvladali naša srca, pa mi i dalje imamo zatvoreni turnir, s manje igrača i bez novčanih nagrada. Vidite li da nije sve u interesu, važan je i sportski duh. Entuzijazam, amaterizam, Coubertin, Stara Grčka.
Olimpijski duh.
