Pješaci, dame i konji
Piše: Damir Jaklin
SK i KP
Priča je ovo o dvojici igrača šaha, nije o komunistima. Nije mi poznat njihov ideološki profil ni svjetonazor, a i da jest, ne bih vam ga odao. Vremena su takva da i zbog manje neopreznosti opet možete završiti u ćeliji, prije zatvorskoj nego komunističkoj. Priča je ovo o dvojici igrača posve različitog pristupa igri i aktivnostima vezanim uz nju. Jednog ćemo nazvati Stara Krama (SK), a drugoga Klasični Partijaner (KP). Sad vam je lakše, priznajte, mislili ste da ćete ovo morati čitati u strogoj konspiraciji kako vas ne bi tamo negdje iza ugla dočekao kakav Tomislav (Nikolić ili Karamarko, potpuno svejedno)…
SK je, kako mu i ime govori, čovjek pomalo zastarjelog pristupa. Ima, istina, prijenosno računalo, ali ono mu ne služi za beskrajno analiziranje Zmajeve varijante ili Grand prix attacka, već za pronalaženje protivnika i uvid u njihov repertoar. Prije nego što se uopće dohvati računala, SK će se, tijekom priprema za nastup na turniru, svojski potruditi oko tjelesne i mentalne kondicije. Vozit će bicikl bespućima, sporednim i glavnim cestama, hodati označenim i neoznačenim pješačkim stazama, neće piti više od dviju kava dnevno (da alkohol uopće i ne spominjemo), a i pušenje, jednu zaista štetnu naviku, proskribiranu i proganjanu, svest će na minimum. Svakoga dana postavljat će na stol klasičnu šahovsku garnituru i u knjigama analizirati kako veliki igrači tretiraju sisteme koje primjenjuje. Plan za putovanje napravit će nekoliko dana / tjedana ranije: prijavit će se na turnir, odredit će rutu i odabrati vlak za prijevoz (vlak je udoban, možete se prošetati njime, otvoriti prozor i uživati u šumu vjetra u kosi), provjeriti cijenu karte i hotelskog smještaja. U hotelu će uzeti pun pansion, smatrajući da će mu redovita i ujednačena hotelska prehrana, za razliku od one po restoranima u gradu, dobro doći kako bi se što opuštenije osjećao i mogao se u miru posvetiti onome radi čega je i došao: igranju šaha.
KP se neće posebno pripremati. Forsirane varijante s urnebesnim napadima na protivničku rokadu već je odavno naučio, možda će samo koji put staviti poneku poziciju na Fritz kako bi mu ovaj ukazao na kakvu novu ideju. Neće sjediti za stolom i pomicati drvene figure buljeći u knjigu, jer, uostalom, tko je taj Schlechter, tko Rubinstein, a tko Nimcovič? To bi današnji FIDE majstori pomeli bez problema, a on je već sasvim blizu te titule, pa što da onda uči od njih? Za prijevoz do mjesta u kojem se igra turnir odabrat će autobus. (Kakav vlak, čovječe, da se vučem od stanice do stanice, zašto? Autobusno stajalište mi je praktično pred kućom, a vozač će me iskrcati upravo gdje treba, u centru grada.) Privatni smještaj je za njega najbolje rješenje, kakav hotel, može jesti ili ne jesti kad mu se sviđa. Uostalom, pizza je jedino što valja jesti, a pizzu u hotelu možeš samo nacrtati. Nikakva sobarica neće mu kucati na vrata dok se ujutro prevrće po jastuku, može dovesti koga hoće u sobu u bilo koje doba bez da se izlaže upitnim pogledima ili neugodnim pitanjima recepcionara / recepcionarke.
Turnir je počeo, SK je u svom elementu. Čim završi partiju otići će na večeru, a poslije će se vratiti u salu kako bi saznao tko mu je sljedeći protivnik. Na terasi hotela ili u gradu popit će piće, a zatim se povući u sobu i otvoriti bazu igrača. Aha, ovaj igra ovo, stil igre mu je takav i takav, u redu, pripremimo se za njega. Prvo ćemo pogledati nekoliko njegovih partija s otvaranjima u kojima nam se križa repertoar, zatim ćemo pogledati par svojih partija s tim istim otvaranjima, a onda krećemo na Schlechtera, Rubinsteina, Nimcoviča, a zašto ne i Aronjana, Ivančuka i Carlsena… Odlično, ti dečki to tretiraju ovako, može li se to uklopiti u moj sistem? Moglo bi, no, sad sam već umoran, odavno je prošla ponoć, sutra nastavljamo. Miran san do jutra, odlazak na doručak oko 7, dok KP još uvelike spava, kava i novine na terasi, dva-tri sata na bazenu, ručak, ponovno pripreme za partiju, sat-dva spavanja, i evo nas: sjedamo za stol i rukujemo se s protivnikom.
KP nakon partije nije gladan, a ako i jest, nisu li negdje govorili da se pivo također tretira kao hrana? Čeka društvo za izlazak u grad. Društvo je završilo partije. Jedan među njima prije odlaska u grad želi na večeru, on je luzer, neka nam se pridruži kasnije, ako mu je volja. Negdje će nas već naći, mi idemo. Ima li tko cigarete? Nema, ha, dobro, nažicat ćemo od SK, eno ga gdje sjedi na terasi. Nekoliko rundi piva, ponoć je, kafić se zatvara. Radi li koji duže? Ma kakvi, ta selendra nema čak ni noćni klub! Ipak, postoji rješenje, benzinska stanica. Nebitno je što je ovdje sve skupo, uzet ćemo nekoliko paketa piva, pa krećemo. Par sati kasnije KP se vuče prema stanu. Malo ga nešto zanosi, bit će da je to od gladi, ništa nije jeo za večeru. Je li to taj stan? Nije li kuća malo drugačije boje? Kakav je ovo ključ, ne ide u bravu?! Ujutro preskačemo doručak, nakon ručka nam je slabo. Večeras ne pijemo, časna riječ. Sjedamo za partiju i nakon njenog završetka već nam pred očima svijetle plavo-žuti neoni benzinske stanice. Nobelova nagrada onome tko je uveo 24-satno radno vrijeme za benzinske!
I tako iz dana u dan, naši junaci SK i KP žive po svojim načelima i ne odstupaju od njih. SK smatra smiješnim stil KP-a, KP misli da je SK luzer koji ne zna uživati u životu. Dok sudac svodi račune nakon zadnjega kola, SK i KP već znaju da su osvojili jednak broj bodova, čekaju se dodatni kriteriji. KP je bolji, pokupio je zadnju novčanu nagradu. Gdje je ta benzinska, koliko je to paketa piva, ljudi!… SK se pita bi li KP bio puno bolji igrač ako bi mu stil života bio nalik njegovom. S kiselim smiješkom zaključuje da nema šanse. Zatvoriš li mu benzinsku, završit će u donjem dijelu tablice.
Ako se ne snađe na kakav drugačiji način.
