Pješaci, dame i konji
Piše: Damir Jaklin
In memoriam: Svetozar Gligorić
Čitam ovih dana knjigu pripovijesti Ivana Cankara. Prvi put. Priča za pričom – tuga, kiša, blato, mrak, magla. Sunce, anđeli i dobre vile teško se bore za svoj komadić svjetla. Svijet kakav zapravo jest, iako nas iz medija bombardiraju glamurom, zabavom i potrošnjom, a new age-ovci pokušavaju stvari prikazivati i poimati iz posve drugoga kuta. Cankar ogoljuje sve tamne strane svoje osobnosti, do srži. Iz njega vrište nepravda, pobuna, nepriznavanje autoriteta, čežnja za drugačijim svijetom. Djetinjstvo i mladost oslikava tmurnim bojama, ne laže ni sebi ni drugima, umjetna amnezija nije mu programirano prekrila sjećanja.
Ni djetinjstvo Svetozara Gligorića nije bilo sretno. Dječak je svakodnevno prolazio pokraj neke kavane i gledao u izlogu šahovske figure, htio ih je imati, ali novaca nije bilo. Jednoga dana dosjetio se rješenja, uzeo stare čepove od pluta i nožićem izrezbario figure. To mu je bila prva garnitura, poklonio ju je samome sebi. Marljivim studiranjem knjiga i igranjem brzo je napredovao, usporedno razvijajući svoj karakter i naglašavajući njegovu bolju stranu. Tako je na jednom juniorskom prvenstvu Beograda, u presudnoj partiji za prolazak kvalifikacija, njegov protivnik napravio previd, dobio mat i odmah počeo plakati. Gligorić mu je vratio potez i u nastavku izgubio partiju, njegov protivnik se plasirao dalje. Ima nekih sudaca koje iz raznih razloga, smatramo legendama (ima, naravno, i onih drugih, kao što ste već mogli pročitati u mojim tekstovima), a jedan takav je sudio i to prvenstvo. Znajući dobro što se dogodilo, sudac Voja Popović pustio je obojicu igrača u finale, i, kao što biva u bajkama, a ponekad i u stvarnosti, Gligorić je dobio taj turnir!
Brz napredak pokazao je i rezultat Amaterskog prvenstva Jugoslavije u Zagrebu 1939. godine. 16-godišnji Gligorić osvojio je turnir i titulu šahovskog majstora. Veselje nije dugo trajalo, pred sam početak II. svjetskog rata ostao je bez oba roditelja, a iz rata se vratio kao partizanski borac, željan što prije ponovno sjesti za šahovski stol. Dugo bi trajalo kronološko nabrajanje nastupa, rezultata, uspjeha, ponekog neuspjeha… Izdvajam ključne: pobijedio je na turnirima u Warszawi (1947.), Hastingsu (1951., 1956., 1959., 1961.), Mar del Plati (1953.), Stockholmu (1954.), Beogradu (1964.), Manili (1968.), Lone Pine-u (1972. i 1979.), triput je nastupio u mečevima kandidata za prvaka svijeta, dobio je zlatnu medalju za najbolji rezultat na 1. ploči na šahovskoj olimpijadi u Münchenu 1958., slovio je kao treći igrač svijeta više od desetljeća, itd. itd. Zanimaju li vas njegove partije, upišite mu ime u tražilicu i uživajte, a u pojedinim otvaranjima, gdje vam je repertoar jednak, učite kako se kvalitetno tretiraju.
Analitičari su Gligorića smatrali igračem univerzalnog stila. „On ne pokušava prevariti, izblefirati protivnika, već traži objektivno najjači potez u poziciji, primijetio je velemajstor Dražen Marović. Ta strategija svjedoči posvećenosti šahu i čestitosti koja krasi velike igrače. Kao čovjek, uvijek neposredan i jednostavan, bio je svuda rado viđen. Incidentnih situacija u njegovoj karijeri nema.“ Darko Ašik, 2008.
Paralelno sa šahovskom, razvijao je Gligorić i novinarsku karijeru, a potkraj života i glazbenu. Njegovom širokom općem obrazovanju svjedoči i knjiga Pobede i porazi, putopisno-esejskoga sadržaja, objavljena 1963. godine. Pustimo sad njega da priča:
„Neko je nazvao ekipu Izraela – tim staraca. Star je, zapravo, samo Knjazer, a on je mnoge prevario svojim izgledom. Ko bi očekivao od šahiste za koga niko nikad nije čuo, mada je odavno preturio šezdesetu, čija glava jedva da viri iznad stola – toliko je sitan – ko bi rekao da će na čitavoj olimpijadi jedva izgubiti samo jednu partiju? Ni Matanović nije mogao pomisliti da će mu nepoznati čičica, sklupčan na stolici, uzeti pola poena. Čičica je u toku čitave te partije nešto pevušio, i, u nemogućnosti da sve svoje misli sabere zajedno, poluglasno je računao: ‘Ako ja dođem tu, on će tu…’ Tek posle partije Knjazer je otkrio Matanoviću svoju tajnu: ‘Ja igram kao drevni Grci.’ Da li je aludirao na svoju starost ili je hteo da kaže da je slobodan od svih naslaga moderne civilizacije, pa time i od znanja šahovske teorije? Što bi rekli Nemci: ‘Naturšpiler.’“
„Šah je sadržajno lepa, ali ne i sasvim humana igra. Jer, grubo rečeno, do uspeha se dolazi samo preko ‘leševa drugih’. Posle teške partije i pobednik i pobeđeni će utonuti u željeni san u svojoj hotelskoj sobi. Ali, posle prvog odmora napetih živaca, poraženi će se često buditi rano u zoru s bolnom iskrom u svesti da se dogodilo nešto na šta je pri padanju u san bio srećno zaboravio. I onda će početi noćni krug misli, šta bi sve bilo da je drukčije igrao. Obnavljanje događaja u partiji, koja je već prošlost, u mraku sobe gde je sve tiho osim vlastitih nerava, šahista će sutradan uprošćeno opisati sa ‘loše sam spavao’.“
„Mada su i oni, u Argentini rođeni, u stvari potomci Španaca, Italijana, slovenskih i germanskih naroda, razlika je ipak bitna. Ona se nalazi u dušama. Za jedne argentinska nacija je možda još fikcija, za druge – argentinska nacija se stvara ili već postoji. Doseljenici, hteli ili ne hteli, donose sobom i svoju prošlost, njihova deca ne. Pitao sam dve kćeri jednog Španca žele li da vide zemlju svojih očeva. Da, one bi volele da malo putuju, ali najpre u – Severnu Ameriku. U avionu sam upoznao jednog Italijana. Prvi put u životu posetio je Italiju i svoju rodbinu. Zapitao sam ga: ‘Kako je bilo?’ On je odgovorio: ‘Lepo, ali celo selo sirotinja. Proveo sam tamo osam dana…’ i napravi gest rukom – bilo mu je dosta.“
„Nacionalni ponos izbija kroz mnoge pore. Jednom sam bio počašćen ručkom u restoranu. Argentinski domaćin me zapitao kako mi se dopada biftek. Rekao sam da je ukusan. Čini se da sam bio škrt na rečima, jer je moj pomalo uvređeni domaćin smatrao za potrebno da doda: ‘Gospodine, mi omamo najbolje meso na svetu!’“
Planirao sam, godinama, na proputovanju kroz Beograd, nekako stupiti u kontakt s Gligorićem, zamoliti ga da mi potpiše neku od svojih knjiga koje imam u kućnoj biblioteci, izreći mu zahvalnost za utjecaj koji sam upio od njega u bavljenju šahom. Kao što Ivan Cankar žali što se nije dostojno oprostio s majkom, tako bude i meni žao što nisam nikad sreo svoga šahovskog uzora. Život ide dalje, dani će proći, opet će se igrati turnir u Paraćinu, a na grobu Svetozara Gligorića tog će petka ujutro gorjeti još jedna svijeća.
Slava mu!
