Pješaci, dame i konji
Piše: Damir Jaklin
Hohštapleri u areni
Kažu da u nekim gradovima postoji grupa ljudi koja se svakodnevno zabavlja posjećivanjem raznih otvorenja izložaba, književnih susreta, simpozija i inih sličnih događanja. Pogledaju gdje večeras čega ima (ranije u novinama, danas i na internetu), odšeću tamo, pojedu i popiju nešto te se vrate kući. Do sljedeće večeri, u nekom drugom dijelu grada.
Kažu također da postoji slična grupa ljudi, koja se od prve ipak dosta razlikuje: nisu anonimusi, kao ovi prvi, a za dolazak na neku manifestaciju dobivaju službeni poziv, opet za razliku od prvih. Pa još i povremeno uberu kakav honorar ili barem dnevnicu, još jednom za razliku od prvih. I glavne su face, po četvrti put za razliku od prvih.
Bio jednom jedan lijep šahovski turnir (prije par dana je baš završio) u još ljepšem mjestu T. Okupilo se šaroliko društvo iz svih krajeva Hrvatske, pa i Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Igrasmo tako taj turnir, družismo se na terasi poslije kola uz piće, Olimpijske igre i razglabanja o koječemu, sklopismo i neka poznanstva i prijateljstva, razmijenismo adrese, ma, milina jedna, ljudi! Dođe tako i zadnje kolo, kadli se pojavi neka spodoba u kratkim hlačama i kljastoga hoda, dogega se do mikrofona i skoro da mu napravi fellatio. Pitam tko je taj, a ljudi kažu – organizator turnira. Kakav nesretni organizator, razmišljam, kad ga nisam vidio svih ovih prethodnih šest dana?! Predstavnik pokrovitelja, ispravi se sugovornik, predstavnik „krovne organizacije“ hrvatskoga šaha. Aha, a kako li se zove? G. A. Ah, to je taj! Sjajno, a hoće li nas taj sad ostaviti na miru da odigramo to zadnje kolo? Hoće, naravno. Dao Bog.
Nije nam bilo suđeno. Još prije nekoliko godina, dok se igralo s mehaničkim satovima, tišinu u dvorani ometalo je samo jednolično otkucavanje ura – tik-tak, tik-tak. Bilo je nešto romantično u tome, svečano čak. Otkad nam vrijeme mjere digitalni satovi, čak se ni tikatakanje više ne može čuti, jedino kakva muha ili osa može narušiti tišinu. Ili kakav hohštapler.
Zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr. Ravno sedam puta. Eh, sad će pasti prva kontumacija, žao mi je nesretnika koji je zaboravio isključiti telefon, možda će mu to odnijeti dobar plasman, nagradu neku, čak i prvo mjesto. Ne znam tko je to bio, ponovno se udubljujem u svoju poziciju, samo me nešto malo čudi što nisam ni jednoga od sudaca čuo da je bilo što rekao. U redu, valjda su to riješili u hodniku, u miru, kako ne bi ometali ostale u sali. Prođe deset minuta, dvadeset, možda i pola sata, kad opet jednak zvuk: zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr, zvrrr. Samo pet puta, to je već bitan napredak. Igrači, prenuti iz razmišljanja, osvrću se i čekaju razvoj događaja. Jedan od njih, D. S., smatra da to nije dovoljno, obraća se sucu i kaže: „Istjerajte ga van!“ E, sad tek nastupa problem: taj kojega bi trebalo istjerati poštovani je gospodin G. A., predstavnik pokrovitelja turnira. Latinska izreka „Quod licet iovi non licet bovi“ lebdi u zraku kao teška kletva. Iovi je poštovani gospodin G. A., a bovi smo svi ostali u sali, glasnogovornik nam je gospodin D. S. On ponavlja zahtjev da se izgrednika pošalje iz turnirske dvorane, a sudac, gospodin M. D., gost iz Slovenije, smatra da je tim zahtjevom napadnut njegov integritet, pa odgovara brzopoteznom kontumacijom igrača D. S. Quod licet iovi non licet bovi. Živjeli stari Rimljani, sve su znali još prije dvije tisuće godina!
Po završetku turnira Iovi opet grabi mikrofon, a zatim se skoro svi lagano selimo na terasu kako bismo vidjeli novi Sizifov posao naših rukometaša protiv francuskih rukometaša. Slijedi verbalni sukob oštećenog igrača i sudaca, zapravo monolog igrača. Suci šute. A onda se javlja gospodin Iovi: „Što hoćeš, ti si bio u izgubljenoj poziciji kad je meni zvonio telefon! Što se sad buniš?“ Tako zbori gospodin Iovi, koji je naš turnir počastio dolaskom u kratkim hlačama, zvonjenjem telefona i oralnim seksom s mikrofonom. Tko je još bio u izgubljenoj poziciji, a tko u dobivenoj kad je iz torbe gospodina Iovija zvrndala elektronska naprava? Tko je bio prekinut u slijedu misli, u planiranju strategije i računanju varijanata? Tko je bio ometen u igranju šaha, igre zbog koje je, navodno, gospodin Iovi došao u lijepo mjesto T.? Kome je sve gospodin Iovi popljuvao i zgazio ideale o šahu kao plemenitoj, čak gospodskoj igri? Ni spomena o tome. svi šute, što bi drugo? Zatim se javljam ja i govorim dovoljno glasno da me mogu čuti u svim sobama oba hotela: „Znate, gospodo, igram ja partiju i čujem da nekome zvoni telefon. sedam puta. Pa se pitam: zašto tog čovjeka ne izbace iz dvorane? Igram ja dalje, i nakon nekog vremena opet čujem da zvoni telefon. Opet se ne događa ništa, a ja se pitam: zašto tog majmuna ne izbace iz dvorane? Eto, toliko od mene.“ Svi šute.
Na tome je i ostalo, a ja svim Iovijima i onima koji im podilaze, onima koji podvlače repove pod noge pred njima, poručujem, na kraju: skinite mi se s dr. Jonathana!
Oni koji me dobro poznaju znaju što mi znači dr. Jonathan. Na Google translatoru nećete naći adekvatan prijevod.
