Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Odijelo (ne) čini čovjeka
„Zlatni pokal je u Pešti, a blagajna British Chess Federation je za 2000 funti lakša – to je rezultat londonskih bitaka. Da, još je ostalo 480 većinom slabijih partija turnira i tako zvano – iskustvo! Nepopravljivi dobričine pitat će doduše: ‘A međusobno upoznavanje nacija, zar to nije ništa?’ A propos, to međusobno upoznavanje nije baš bilo najugodnije, a u nekim slučajevima je bilo direktno – ‘nemirišljivo’. Slavne šahovske nacije poslale su dosta igrača, koji su bili za sve drugo, samo ne za reprezentaciju. Ja lično imao sam tu smolu da sam često dobio ‘najneugodnijega’ za protivnika. Neki je žvakao, drugi bio u manjkavom dresu, treći je ‘mirisao’ itd. Kratko da kažem, naš team je nekako aristokratski odskakao, a ja sam promijenio iz temelja nazore o civilizatrnom djelovanju šaha…“
Vladimir Vuković o Šahovskoj olimpijadi u Londonu 1927. godine
Svijet ide naprijed, vrište svakodnevno iz svih medija, a kad ne vrište oni, onda vrište pametnjakovići za šankovima i po simpozijima. Potpuno se slažem, vozimo monovolumenske automobile te njima ubijamo ljude po mađarskim i drugim cestama, dovlačimo sponzoruše u kabine jahti koje stavljamo na automatske pilote da bi nam „zakazali“ i ubili tamo neke Talijane, klanjamo se plastici, kupujemo poljoprivredno zemljište i prodajemo ga kao građevinsko, histeriziramo nad pravima žena u Afganistanu, razvijamo nuklearno oružje i njime prijetimo svima oko sebe, špijuniramo sve živo (a i neživo, kako bismo došli do živog), trčimo maratone po pivnicama, mrzimo Haag, borimo se za dostojanstvo i ponos svojih naroda ustašovanjem i četnikovanjem… – napredak, braćo i sestre, napredak!
Tako napredujemo i u šahu: mašine nam pripremaju varijante dok trusimo pivo, ubrzavamo turnire, kupimo hrpu love od kotizacije, oduzimamo boljima od sebe kisik dok se masovno okupljamo oko njihovih stolova i divimo se njihovim potezima, lajemo u trenucima kad njihove partije ulaze u odlučujuću fazu, igramo na -0.00 na protivnikovom satu. I sve nam to još nije dovoljno, nego pronalazimo i savršeno sofisticirane načine kako bismo u protivniku ugušili svaku pomisao o „civilizatornom“ djelovanju šaha, pa mu izlazimo pred oči u takvim obličjima da bi pravo čudo bilo da ne bulji u nas veći dio partije.
Vani je oko 35°C, klima u dvorani ne radi baš najbolje, a ja sjedim za stolom u dugim hlačama i majici s kratkim rukavima – to je minimalni standard koji sam odredio sebi još kao tinejdžer, dok sam tek počinjao igrati. Slab je to standard za tako plemenitu igru kao što je šah (Gospodin Vladimir Vuković je 1927. imao crne hlače, bijelu košulju, mašnu i prsluk), ali eto, nova vremena, novi ljudi, nove navike. Svijet ide naprijed, vrište i dalje oni sa šankova (i ispod šankova). Za susjednim stolom sjedi gospodin u elegantnom odijelu, s roza košuljom i smeđom kravatom. Pomalo pretjerano, zar ne? Sudac također ima kravatu, kao i njegov pomoćnik. Malo-pomalo, u meni počinje rovariti crv sumnje u dostatnost moje oprave. Kad malo bolje razmislim, to i nije nešto, ali, nova vremena… već ste ovo jednom pročitali.
Tada dolazi on, moj protivnik. Čovjek čije sam partije jučer izvlačio iz baze i analizirao do duboke noći.
Vuče natikače po podu, ne bi ni podigao nogu dok pravi korak. Ali, zato ja podižem pogled: šarene platnene kratke hlače, majica bez rukava, umrljana znojem na nekoliko mjesta. Nekoliko preostalih vlasi prebacio je s jednog na drugi kraj tjemena poput Bože Sušeca. „Manjkav dres“, piše Vladimir Vuković.
Ralje razvlači kao da žvače duhan na ranču Fredericka Astora u pokrajini Garfield u Coloradu 1884., dok Wyatt Earp i Doc Holliday pokušavaju saznati gdje mu je gazda. „Neki je žvakao“, kaže Vladimir Vuković.
Znoj mu se slijeva niz torzo u doboki dekolte, a smrdi po alkoholu, luku i neopranosti. „Neki je mirisao“, reče Vladimir Vuković.
„Jeste li možda za remi?“, pokušavam pobjeći. „Nisam, igrat ćemo.“, hripne on.
U devet kola turnira izredat će se pred nama takva modna revija kakvoj bi pozavidjeli i najekstravagantniji dizajneri, čak i onaj Modni Pas, Kojot, Mačak, kako li se već zove?! Dekoltei do pupka, buket cvijeća (pardon, djevojka s monumentalnom crvenom mašnom u kosi), plastične, kožne i drvene natikače, nokti ofarbani u narančasto, žuto, zeleno i ljubičasto, hlače i hlačice na kojima bi nam i Havajci pozavidjeli, fluorescentne majice koje zahtijevaju hitan pregled kod okulista zbog boli u očima koje su izazvale tijekom partije, ručnici prebačeni preko ramena pa preko naslona stolice… Nabrajajte dalje sami.
A mi proganjamo pušače…
