Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Kontejner za kulturu
Upravo su vas lancem i lokotom zaključali u telefonsku govornicu. Pri izlasku iz javnoga toaleta opazili ste kako vam na ekranu trepće naredba „Operi ruke!“. Novčanica od dvjesto kuna mirno leži ispod kotača automobila i čeka kako ćete se dovinuti da je se dočepate. I tako dalje, ima toga koliko hoćete.
U svakoj od ovih situacija isprva ste zbunjeni, no, već nakon nekoliko sekundi vjerojatno će vam na um pasti da se u blizini nalazi skrivena kamera. Moguće je i da se toga ne sjetite, ali, zato ćete kiseo smijeh kad vam otkriju kako vas gleda elektronska naprava učas pretvoriti u još kiseliji, zbunjen, možda razdragan, zašto ne i razbarušen?…
Gledate tako hrpu od desetak knjiga na kanti za smeće kraj stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Gledate je skroz praznim pogledom. Kako ćete ugasiti cigaretu na pristojan način, kad su te knjige prekrile dio kante u koji se bacaju opušci? (Dobro, devedesete su godine prošlog stoljeća, Mirele Holy i njenog biča kojim će vam razvijati ekološku svijest još nema na vidiku, no, vi ste i bez njene asistencije dovoljno pristojni da ne bacate te čikove kojekuda.) Gledate te knjige i ne vjerujete da su to knjige. Ma, to je nemoguće! Osim ako… Čovječe, znam, skrivena kamera! Gdje je? Sigurno je tamo kod onog drveta. Možda i ne, zgodno mjesto bilo bi iza onoga grma. Ili na ogradi? A što ako je umetnuta u oko one papige (oprostite, sove) na vrhu pročelja zgrade? Pa, dobro, uzet ću te knjige, neka me snimi, bit će malo smijeha, a možda na kraju koju i dobijem besplatno. Otvarate ruksak, premještate sok i pecivo, stavljate unutra knjigu po knjigu. Ne gledate naslove, imena autora, izdavače… Tek ovlaš učinilo vam se da su neke otisnute ćirilicom, više niste ni stigli vidjeti. Sad ste već pomalo uzbuđeni. Gdje je taj čovjek koji će dotrčati i uperiti prst prema drvetu, grmu, ogradi, pap.. sovi? Zašto još nije stigao?
Ništa vam više nije jasno. Polako se udaljavate prema Studentskom centru, tamo ćete biti na sigurnom. Nije daleko, samo dvije tramvajske stanice. Ni nakon ručka vam ništa nije jasno, a onda počinjete i ne možete se zaustaviti: „Čovječe, znaš kaj mi se dogodilo kod NSB-a?…“
Igrate tako partiju šaha u prostorijama jednoga od koprivničkih klubova. Te večeri imali ste sreću. Čak možda i dvostruku. Prvo vam je protivnik loše odigrao otvaranje, stisli ste ga i pobijedili u dvadesetak poteza, pa zatim zadovoljno šećete između stolova i čekate što će napraviti ostatak ekipe. Pozicije nisu loše, očekujete pobjedu u meču. Bi li mogla ljepše završiti ova subota? Tko zna, možda bi i mogla: odete nekamo na koncert, upoznate neku djevojku, prošećete parkom, ona vam kaže da stanuje u blizini i da je sama u kući… Daj, Damire, probudi se, ne sanjari toliko, tu si radi šaha, tko će te sutradan odvesti kući? Ah, dobro, hajdemo malo na ulicu, u nekom kafiću ću popiti kavu, ako ništa drugo.
Prolazim tako dugim hodnikom prema izlazu iz zgrade, krajičkom oka opazim hrpu staroga papira na polici jednoga ormara, dohvatim kvaku, i… Hej, čekaj malo, jesam li ja to dobro vidio? Kakav je to papir? Vraćam se i stojim pred ormarom. Sve je razbacano, rastureno, nabacano, koliko li je to samo bezvrijednih kilograma papira! Šahovski glasnici, Šahovski vjesnici, pa nekakvi ruski, letonski, mađarski, austrijski, njemački, poljski, češki, slovački, izraelski, francuski, španjolski šahovski časopisi. Gle, ima i talijanskih, turskih, nizozemskih…
Gdje je ta kamera? Gdje je čovjek koji će dojuriti smijući se i pokazujući prstom prema nekom otvoru u zidu? Nikog nema, sâm sam u tom sumornom hodniku. Godine iskustva učinile su svoje: ne otvaram ruksak kao pet-šest godina ranije u Zagrebu, nego odlazim u salu za igru i tražim predstavnika kluba. „Oprostite, vidim tu u hodniku neke časopise. Ako ne bi bio problem, mogu li uzeti koji?“ „Ma uzmi sve, ako hoćeš, mi smo to otpisali. Ako imaš kamo staviti…“
Nemam kamion, čak ni automobil, kako ću? Stavit ću nešto u ruksak, neka se nađe. Polako punim priručnu torbicu. Možda da stavim još koji? Neće li se čovjek naljutiti? Hajde, još dva, tri. Možda ipak još jedan? Ili dva? Bit će dosta. Tužno promatram preostalih 95% časopisa, pozdravljam se s njima u mislima, odlazim i naručujem kavu na nekoj obližnjoj terasi.
Kontejner za stari papir na drugoj strani ulice bode mi oči. A da se vratim i pomognem čovjeku da se riješi tog smeća?
