Pješaci, dame i konji Piše: Damir Jaklin
Kako sam izgubio partiju
Danas sam izgubio partiju.
Kako i ne bih; još jučer sam sve dogovorio s igračima, a onda me ovaj danas ujutro nazove dok sam se tuširao i kaže da mu je iznenada nešto iskrslo, mora hitno otputovati, važna je stvar u pitanju, i sve tako nešto mulja, izmuljava, žao mi je, sori, ajde bok. Dobro, rekoh sebi, na njega ionako nikad sa sigurnošću nisam mogao računati, nešto ću izmisliti. I taman kad riješih taj problem, sjedim ja na wc-u i čitam 24sata, kad open „zvrrrrrrrr“, pa što je sad ovo, ljudi, vi ćete mene dovesti do srčanog udara ako već ne do moždanog, ovaj mi govori da nema problema, ali da će zakasniti pola sata, samo neka mi njemu uključimo sat i neka ne brinemo, već će on doći, a ionako igra brzo i nikad ne potroši ni polovicu vremena, pa čemu onda briga?
Da, čemu? Ljudi moji, s kakvima ja imam posla, najradije bih digao noge od svega, na što to liči? I sjednem ja onda za partiju, možete misliti na što je to ličilo…
Dođemo mi tamo, kad imamo što vidjeti! – sunce udara kroz prozor, ovi postavili stolove tako da njima svijetli u leđa, a nama u oči, lukavo su to učinili, svaka im čast. Mi ih zamolismo da to okrenu bočno, tako da sunce dolazi sa strane, pa će i jednom i drugom igraču jednako smetati i ne smetati, ali, evo novog problema, nakon dva sata igre sunce lagano odlazi ovome iza leđa, a meni opet svijetli u oči! Što sad? Ne mogu još jednom pitati za okretanje stolova, nastavim igrati, štitim se nekako rukama, ali sve slabije vidim figure na ploči. Ovaj je iskoristio priliku i prodao mi neki jeftin štos, bolje da vam ne pričam o tome, muka me hvata. Izgubio sam, naravno, što bih drugo? Volio bih vidjeti tko ne bi izgubio u takvim uvjetima.
Tko je izgradio ove socrealističke zgrade, krvi mu se napijem?! Igraš, gledaš prozor, ustaneš od stola kako bi ga otvorio, kad ono – ugrađen u zid, ali nigdje nikakve kvake, ručice, ničeg nema, ne možeš ga otvoriti! Pitam suca što s tim, kaže da to nije ni predviđeno za otvaranje, postoji klima, pa što je onda ne uključite, pitam, eh, žao mi je, ne radi, pokvarena je. Ma, nemreš bilivit! I ne samo to, nego stvarno, tko je projektirao ovakve zgrade, ja bih ga strpao u zatvor dok si rek’o keks! Ravan betonski krov, sunce prži po njemu, prava sauna! Pa sad ti igraj partiju! Au, majke im njihove, oni će nas takvim trikovima pobjeđivati! Što nisu našli neko drugo mjesto za igru, neki restoran, birtiju, što ja znam?! Nemojte me ni pitati kako sam prošao.
Ma, tko je vidio igrati šah u birtiji!? Ovi voditelji liga bi morali paziti malo na te stvari, napraviti inspekciju prostora za igru nakon prijave ekipa, a ne ovako, kao da smo neki džabaleroši, alkići koji po cijeli dan sjede u krčmi i igraju tamo za pare… Ma, mislim, nevjerojatno što si neki dozvoljavaju. Tamo nas dovukoše u posebnu prostoriju, valjda tu sjede muzikanti na svadbama, pa sad ti igraj! Ovaj kod šanka nešto bulazni o crvenoj opasnosti, ovaj psuje kao kočijaš i njegov pomoćnik zajedno, zamolim konobaricu da bar malo stiša glazbu, ali kaže da je šef rekao da ne može, pa dok razmišljam da li staviti lovca na e2, d3, c4 ili b5, čujem iz krčme „Mešaj, mala, mešaj cele noći, mešaj piće, pomešaj mladiće, ali ljubav ne mešaj u toooooooo!…“, čovječe, stavio sam ga na krivo polje! Kako oni nas tretiraju, normalno da sam izgubio!
Baš se spremam na spavanje, kad mi dođe poruka, prijatelj slavi rođendan, ja kažem da ne mogu, sutra igram, a oni – ma daaaj, bar sat-dva, i tako se to oteglo do jutra, strusili smo bambusa i bambusa, i sad ti dođi igrati. Eto… A nemaju dosta igrača, figure su mi se vrtjele pred očima, kao ću normalno igrati? Ovaj moj protivnik nema pojma, ništa ne razumije, ali eto… Kako ću u takvom stanju igrati, ma, previdio sam neku glupost, da igramo još deset partija ni jednu me ne bi dobio, ali eto…
Ej, buraz, kak sam ga sred’l! Znaš ke’ sam mu naprav’l? Prvo mu prodam onaj štos s b5, ak uzme rasturim mu centar, onda se neke’ počel povlačit, pa mu opalim f5, gotov je, razbil sam ga, prži se na laganoj vatri, na ražanj sam ga nabil, pa mu tresnem šah na d4, ha-haaaa, pratiš ti to, ke’ sad može, može odma predat, pa mu ožežem konja na h5, nema više ke’ igrat, i onda me ona kravetina zove i ja izgubim. Pa ke’ je to normalno, buraz, rek’l sam joj da je među nama gotovo, al ona to nemre shvatit, pa ke’ joj trebam nacrtat!? Zbog nje ja izgubim, buraz!…
Daj, čovječe, nemoj me zezati, igraj već jednom taj potez, žuri mi se. Stavio sam hendikep na Borussiju, valjda je Perišić već uvalio jednog, imam iks na Wests Tigers i North Queensland, velika lova je u pitanju, treba otići što prije i provjeriti rezultate. Pa što ovaj razmišlja, ionako nema izbor, mora prihvatiti žrtvu, ako je odbije gubi u par poteza. gle, ne mogu vjerovati, odbio je žrtvu! Eh, prijatelju, sad si gotov u par poteza, nakon ovog nećeš imati što igrati. Uh, ovo nisam vidio… Kako to nisam vidio!? Sad sam ja u problemima, nekako ću se valjda izvući. Koliko je sati? Već skoro kasnim, da mu ponudim remi? Gle što mi je vukao, pa je li on čist? Sad ću ga srediti, evo, ovo ću mu povući i gotov je. Što je sad to? Čovječe, ovaj pojma nema o šahu, a ja od njega izgubim. Dobro, predat ću, koliko je sati? Heh, mogu stići na vrijeme, ako malo brže potjeram auto, danas je nedjelja, ionako nema nikog na cesti. Od koga sam ja izgubio… Nevjerojatno.
Gospodine, jeste li ikad izgubili partiju stoga što je protivnik bolji igrač od vas, što je bolje igrao?
Što vam je, pa ja sam super igrač, ja mogu izgubiti samo zbog vanjskih razloga, zbog ovakvih žutih, zelenih i crvenih vragova, bjelosvjetskih urotnika i domaćih mutikaša. Sa mnom je sve u redu, ali ne daju mi da igram u normalnim uvjetima. Još je naš prvi predsjednik govorio…
Hvala, gospodine, nemam više pitanja.
